Nepolitikin Zabavnik

Tajne poštarske torbe

Bora Stipsa

Bora Stipsa odavno ne radi u Pošti. Pao mi je na pamet ovih dana kada su radnici „moje druge kuće” (jbg, zvuči patetično, ali tako je), odlučili da je dosta, da im je dosta šikaniranja, potcenjivanja, maltretiranja i magarčenja za „tepsiju ribe”. Ne znam na šta će to izaći jer (čini mi se) iako nikad nismo bili složniji, još uvek ima kolega koji ne znaju šta je kolegijalnost, solidarnost i koji se BOJE. Pazi, boje se, kao da se ja ne bojim sa svojih skoro 30 godina staža i ratom kredita koja iznosi skoro polovinu plate. I ko će da primi mene, drtinu matoru, koja je prešla pedeset? Ma, bole me (znam da nije gramatički ispravno, al’ tako kažu u mom kraju). Stara mudra narodna kaže : „Boj se ovna, boj se govna, a kad ćeš živeti?

E, ne znam da li se Bora Stipsa bojao ovna, ali znam da nikad nije znao šta je kolegijalnost. U mom radnom veku i u mojoj radnoj jedinici, štrajkovalo se nekoliko puta i uvek se on pravio pametan i izlazio na teren, ne čekajući da se posavetuje sa drugima, niti da ih pogleda u oči. Pamtim uvek njegovo mrmljanje sebi u bradu i natovarenu torbu (netipično) na levom ramenu, kako žurno odlazi hodnikom pa kroz glavna vrata Pošte, ne bi li (sumnjam da je od sramote, pre bih rekao, od zlobe) što pre izašao na svež vazduh, kao da su ga kolege i ustajao vazduh prepun duvanskog dima (tad se još uvek smelo pušiti u radnim prostorijama) gušili i sušili mu tanke usne koje je oblizivao manirom poznate narodnjačke zvezde. Svoju nekolegijalnost neštedimice je pokazivao i kad je trebalo dati neki dinar za bolesnog kolegu ili koleginicu, ili još gore, za nečije dete koje čeka neka operaciju, pa se skupljala simbolična svota da se pomogne, koliko ko već može. O osmim martovima, novim godinama i retkim ekskurzijama radnika da ni ne govorim. On je uvek bio svet za sebe.

Ne pamtim čak ni da je doručkovao u firmi, čak ni kad kolege donesu sa svinjokolja malo čvaraka, švargle ili džigernjače. Načuo sam da je prestao kada su mu jednom davno, tada ja još nisam ni radio, u šerpicu sa čvarcima stavili malo narednane stipse kojom brice zatvaraju posekotine, pa je na pitanje : „Boro, kakvi su čvarci?” odgovorio sa : “ Nu znum, nusu lušu, krckuvu su, ulu je ukus nuštu čudun”. Gromoglasan smeh ostalih dao mu je do znanja da su mu doakali jer do tada je spremno uvek „koštao” kad neko drugi nešto donese za jelo ili piće, a on se nikada nije setio da počasti. Čak ni kad mu se rodio sin…

… Jedini sa kojim je progovorio više od tri-četiri službene reči, Mile Bugar nam je objašnjavao kako je on takav jer zida kuću u Baču, odakle je, inače, rodom i da svaki dinar ulaže u nju i okućnicu. Mi, ostali, naravno da nismo imali razumevanja za to jer svi smo mi imali svoje brige i probleme koje smo, ipak, neko uspešnije, neko ne, ostavljali na ulaznim vratima Pošte. Nekoliko puta se zbog svog ponašanja i sukobio sa nekim od kolega (sa mnom ne, uspešno sam ga ignorisao), a bilo je i šuškanja da ga je Bata jednom nokautirao u prostoriji gde su se ostavljali bicikli, ali nikad zvanično niko to nije potvrdio, mada se Bata uvek čudno smeškao kada se pominjala ta situacija.

Bora Stipsa je znao i da cinkari šefovima (doduše, najčešće indirektno) kada neko dođe popodne nacvrcan ili kad počnu opanjkavanja nadređenih, razgovori o politici i kritike vlasti, ili kada neko sakrije poneki bunt pošte u fioku jer mu se taj dan i „ne radi baš”. Sve u svemu, ne da mogu da kažem da nije bio omiljen među kolegama, već mogu odgovorno da tvrdim da ga baš niko nije voleo, a kamoli smatrao za kolegu ili prijatelja. Zato me i ne čudi što niko nije ni pomislio da skuplja pare za Boru (kao što je već red) kad je odlazio u penziju. Začudilo me da je to i pomenuo nekoliko dana pre odlaska. Znam da ga je pogodilo to što se niko nije ni osvrnuo na te njegove reči, jer je nakon toga sigurno minut gledao u pod, kao da mu nije jasno zašto mu niko, ama baš niko, nije poželeo sreću u novom razdoblju života. Poslednje sate svog radnog veka proveo je u spremanju svog radnog stola, trpanju nekih sitnica i ličnih stvari iz njega u neke jeftine kese i uporno gledanje u pod. Iz prostorije se izvukao kao puvanjak, ne osvrnuvši se nijednom.

Već par godina je u penziji. Niko ga nije ni pominjao do pre par meseci kada je u novinama izašla vest da je u Baču izgorela jednospratna kuća poštara u penziji sa inicijalima B.P.

(Visited 165 times, 1 visits today)

Leave a Reply