“Didu, didu, diduleee” , nakratko sam čuo neko zavijanje iz pravca šofera u autobusu dok sam vadio desnu slušalicu iz uveta da ne bih previše glasno pozdravio komšiju koji mi se javio i ta nakaradna poštapalica mi se nakratko pomeša sa refrenom “Hope has no plans of going quiet into the night, Hope dies screaming and fighting with all it has, Hope dies last” mog već dugo omiljenog benda Redemption, a ja se samo naglas nasmejah. Nekoliko zombija sa tabloidima u rukama me pogledaše u čudu ili sa jasnim prekorom. Pokazao sam im srednji prst (u mislima ili zaista, ne znam ni sam) i nastavio da gledam u levu stranu prljavog autobuskog stakla. Negde na početku pete pesme dođe vreme da siđem, pa sam poskočio i malo okrznuo jednog od pomenutih zombija ženskog pola. Ugazio sam u baru čim sam sišao sa stepenica autobusa, pretrčao tih tridesetak metara do vrata glavne Pošte i skoro se sudario sa malom Jacom sa šaltera. Ušao sam u hodnik, skinuo slušalice, ugasio plejer i skoro momentalno čuo nekog kako se krevelji :”Didu, didu, didulee !” Znao sam da je to mali Rale , jer samo on voli da sluša te budalaštine. “Već sam čuo to odjutros, izgleda je to glavni hit”, rekoh mu umesto pozdrava. On samo raširi svoje zenice i neodređeno se nasmeši. Skoro gurajući se uđosmo u prostoriju gde su nas ostali već čekali.
“ Nema pošte !”, povikaše svi u glas. “ Nije došlo ništa, samo vrednosna i nešto malo “Kineza”, a obična jok”, reče Coa dok su drugi uzimali vazduh. “ Nema ljudi, trojica deljača samo dele poštu, a i nas fali baš dosta. Sigurno desetak rejona stoji” , reče neko iza šlihtera. “Sad će doći da nas mole da delimo rejone, već su i pitali da li bi neko ukucavao AR-ove”, u trku reče Žuti. “Opet ćemo izaći u 11!”, ponovo izgovori Coa , sad već sa ljutnjom u glasu. “ Ljudi, boli me ona stvar, ne zanima me, mene su već sto puta zajebali, neću ni da delim rejon, ni da kucam , ma ništa. Šta je stiglo, stiglo je , izađem kad izađem, vratiću se do pola tri, i baš me briga”, prilčno staloženo sam rekao svoje mišljenje. “Ma, ljudi, ne treba ni da izađemo, dosta je svega, treba da se štrajkuje”, reče neko, ne znam više ni ko. “Dajte, manite se te glupe ideje, kakav štrajk, kakvi bakrači, koliko neuspelih štrajkova je bilo samo u zadnjih godinu-dve ? Koliko njih je najebalo, koliko njih se pravilo nevešto, koliko njih nije bilo briga ni za šta i ni za koga, osim za svoju guzicu”, nastavio sam odlučnije i grlatije. Samo što sam to izgovorio, u prostoriju uđe zamenik šefa i nesigurnim glasom upita “ Da li je neko raspoložen da deli rejon ? Platiće se, sve prema zakonu, naravno”. Počesmo u glas da vičemo kako nećemo, kako su nas sto puta zeznuli i kako nam se matematika nikad nije slagala i da nema efekta da nas više pita i da odjebe i da izađe iz naše sobe. “OK, OK, samo sam pitao, izvinite”, skrušeno reče i skoro pogrbljeno zamenik izađe iz sobe.
Počesmo ponovo da govorimo iste floskule i fraze i već nepotrebno da hrabrimo jedni druge kako ćemo sad istrajati i ni po koju cenu nećemo raditi ništa što ne pripada nama i našem rejonu. Nije prošlo ni deset minuta kad u sobu uđe upravnica i postavi ista ona pitanja kao i zamenik malopre. Reakcija je bila skoro identična, možda neki nisu bili baš skroz uvereni u ispravnost svog postupka, ali ohrabreni odlučnošću drugih, ostadoše nepokolebljivi. Upravnici vidljivo ne bi pravo, ali se na petama okrete i ode.
Trajalo je to nekih sat i po – dva, došlo je još nešto malo obične pošte, nemam pojma ni kako, to smo brzo ušlihtali i malo iz dosade, malo iz radoznalosti, skoro neprestano išli iz prostorije u prostoriju da se lično uverimo kako stoji 12 rejona, kako nije ukucano ni pola knjiženih pošiljki i kako su tek dvojica poštara pristali da uzmu još po koju ulicu. Izgledalo je da danas neki delovi grada neće dobiti svoje sledovanje pošte. Bilo je skoro pola deset i izgledalo je da ćemo oboriti negativan rekord u izlaženju iz Pošte.
Jole Pevač je uporno puštao neke gluposti od pesama sa telefona I baš u trenutku kad je neko uzviknuo “Ide diša !” pošla je, sad već čuvena “Didu, didu, diduleee!” Kao da je neko još pojačao orila se hodnikom ta bezvezna melodija. Diša, crven u licu ividno ljut preseče Joleta pogledom dok je ovaj bezuspešno probao da smanji muziku. Nespretnom Joletu nakon svega još i ispade telefon, a refren se zaori još jače.
“ Dobro, majku mu, što ja bolji prema vama, vi gori prema meni ! Ugasi tu muziku ! Čujem da ne može da se organizuje dostava !? Ugasi tu muziku !! Već par dana se žale korisnici da im kasni pošta! Mejlova koliko hoćeš ! Šta se to dešava ! Čiji je to telefon ? Jel treba da se nadvikujem ? Gasi to! “
Jadni Jole je krajnjim naporom ugasio tu budalastu melodiju, a diša pogleda u njegovom pravcu i kao da samo njemu govori reče : “ Dobro, majku mu, podelite tih par rejona, platićemo kao što smo uvek i plaćali, postoji pravilnik. Nemojte da cepidlačimo. Ljudi, teška su vremena za firmu, vidite da gubimo monopol skoro na svim poljima. Ako ne bude dovoljno posla, moraćemo da otpuštamo, može i nekog od vas to da zakači” . – “Jeste, platićete ko i uvek što plaćate, uvek zakinete po nekoliko posto, nekom i ne platite, kao slučajno”, reče visoki Drago . “Nemojte tako, kolega, dajte da se dogovorimo, ljudi smo”, uporno će direktor. “ Nećemo i gotovo, sad nam je svega dosta, nije to dva-tri rejona, dvanaest ljudi fali, ko će to da nosi sve”, osmelih se ja i zbrzah direktoru.
“ Možemo mi i drugačije, ljudi, znate vi dobro ko je kome iI koliko pomogao. Uvek je bilo – Pamti pa vrati ! Razmislite vi dob…“Prekinu diša u po reči svoju verbalnu ljutnju i nastavi na drugu stranu : “Kako dvanaest ljudi, kako ja ne znam ništa o tome ? Gde je upravnica?”, reče i zakorači iz prostorije.
Vidim ja neki počeše da se zgledaju, neki da gledaju u pod, neki izađoše za direktorom…Izgleda da je neko rekao čarobne reči da nas rasturi…
…U sobi smo ostali samo nas trojica, Coa, Drago i ja, ostali su pošli po još obećanja ili da se pravdaju direktoru jer je neke baš zadužio. Nije ni bitno jer…
…Sat i po kasnije , cirka u 11 I 15 po srednjoevropskom vremenu poštari naše Pošte su izašli na teren. Svi rejoni su bili pokriveni. Vampir straha i podele je izgleda ponovo izašao iz svog kovčega…
A u glavi mi je odzvanjalo : “Didu, didu, diduleee !”
Leave a Reply