Čuvena rečenica ” bolje da sam danas prespavao kući”, je prokleto istinita. Bar hiljadu puta sam je ponovio u svom životu. Bar hiljadu. I ponoviću je ponovo, u to sam i te kako siguran. Dan je krenuo nizbrdo od početka. Prvo sam u oblaku prašine, posmatrao kako mi tri minuta ranije nego pre redovnog polaska vožnje odlazi autobus. Ostalo mi je da stopiram ili da se nadam čudu, da naiđe neko u ovoj zabiti i odbaci me do grada. Ipak se posle jedno pola sata, neko vozilo GSP-a plave boje dokotrljalo do stanice i nervozno krenulo na svoje putešestvije do glavne stanice. I naravno, sve bi bilo u redu da “majstor” za volanom ima dana iskustva u prevozu ljudi, koliko ima u prevozu krompira. Načepio sam jednu stariju gospođu u jednoj krivini, u drugoj se jedan vremešni čilac bogme upro’ laktom u moja rebra, tražeći oslonac. Treći put sam na jednom maestralnom zaustavljanjem, pred semaforom, tako “poljubio” šipku za koju sam se držao, čelom glave – da sam počeo da se pitam, ima li istine i u nekim drugim izrekama…?
Na samom ulasku u zgradu sa zadnjih vrata, preko interfona, matori čuvar Vidoje me je obavestio da su promenili katanac i da nema ključ. I da će izgleda moći da se ulazi samo na glavni ulaz. Iz jednog pravca. Zavrnuo sam iza zgrade, sad već nervoznim korakom, razmišljajući o nekim sasvim petim stvarima. Na samom ćošku, naglim zaokretom sam napravio sudar sa jednim radnikom čistoće, izvinio sam se u prolazu, a on nije ni podigao pogled. Ko zna koliko već otupeo od zurenja, podrugivanja, zavisti… ? Krenuo sam uz široke granitne stepenice i po običaju preskačući po jednu, na zadnjoj sam nezgodno stao samo vrhovima prstiju… i paf! Našao sam se sa kolenom zabijenim u stepenicu , oslonjen celim telom na ruke, kao da pokušavam da uradim neki nakaradni sklek. Nisam ni pogledao oko sebe, kako ova slika deluje na mnoštvo sveta, koji se meša na platou žureći svojim poslom, ali sam glasno opsovao i svakodnevno pranje stepeništa, jer sam znao koliki se svinjac krije iza te lažne maske uglađenosti i poštenja.
Unutra me dočekalo duplo posla za taj dan. Sve je pokazivalo da će depo morati da “radi”, a količina mirisa alkohola u prostoriji nije nikako bila srazmerna količini kiseonika koji je ostao u njoj. Bez oklevanja sam prišao prozoru pored Arsića i potegao da podignem jednu stranicu prozora, kako bi se količina toksina i kisika izjednačila. Ali prozor ni da mrdne. Ipak bio je tu još jedan. Ovaj je dozvolio da se krilo podigne oko četres’ santima i meni su proradile škrge. Već sledećeg momenta mi je proradio i pritisak. Šef je uleteo unutra i krenuo u ozbiljno objašnjavanje o geopolitičoj situaciji našeg preduzeća, u kome ćemo , zbog boljeg sutra morati da pomerimo sve godišnje odmore za mesec dana. A ja sam čekao sledeću nedelju. I da ne vidim nikoga tri naredne nedelje mog godišnjeg odmora. Na neki mazohistični način to mi nije nimalo zasmetalo. Određena doza nekog mira je ušla u mene.
Izašao sam na teren, dok sam u glavi slušao Screaming Joe Hawkinsa. Na stanici sam shvatio, da sam zaboravio jedan paket na stolu i da bi moglo da padne “ribanje” kad se vratim… Nije me bilo briga. Prošao je jedan bus, ali ja sam ostao na stanici. Sledeći sam već dočekao uz ivicu puta, držeći torbu i korice samo gravitacijom iskrivljenog položaja moga tela. Ispao sam iz autobusa kao vreća. Već na prvom ulazu sam čekao skoro pet minuta da me neko pusti unutra. Nije bilo šanse da ga preskočim, jer sam pored hrpe obične pošte imao i gomilu preporuka. Vrata su najzad zazujala. Po prvi put sam se taj dan valjda ušetao u hodnik. Niti mi se žurilo, niti sam bio duhom prisutan tu. Pogledao sam onih par preporuka i najsporije u istoriji ih poređao tako da krenem od krajnjeg sprata ka dole. Pogledao sam prezime. Stisnuo sam taster lifta, sa nalepnicom proizvođača i ovlašćenog servisera. Lift je silazio, i penjao se, i silazio … dok nije sišao. Ušao sam u kabinu večičinu metar i po sa metar i po. Pritisnuo zadnji sprat i sačekao da se pokrenu nepodmazani čekrci i lanci koji su pomerali ovaj ušminkan limeni kavez.
Posle prvog uručenja, peške sam se spustio na sprat niže, i “poljubivši” vrata, stao kraj lifta, suviše lenj da se spustim četiri sprata niže, i ostao zagledan kroz prljavi prozor hodnika u periferiju iz koje su se nazirali visoki dimnjaci i ogromni oblaci dima, koji su pre podsećali na preteće oblake oluje. Pomislio sam kako bi bilo lepo da je ustvari samo staklo prljavo i kako se zaista sprema oluja. A onda sam ponovo pozvao lift. Krenuvši u malom limenjaku četiri sprata niže, već na sledećem se čekrci zaustaviše i bakica u svojim sedamdesetim godinama se uz izvinjenja nekako nagurala u lift pored mene i torbe koja je imala obim čoveka, ne većeg od dva metra, ali težeg od sto dvadeset kilograma…Pomislio sam u sebi, da ću čim izađem napolje otići u dvorište zgrade da u hladovini kestenova, “izduvam” glavu koja nije htela da sluša, koja je stiskala pogrešne tastere, koja je davala ljudima da potpišu pogrešne koverte. Bilo je jasno kao dan, da mi treba jedno “resetovanje” i čišćenje bespotrebnih informacija, koje su poput naleta skakavaca grizle moj mozak i nikako mi nisu dali da ga “osvežim”. Misleći o tome, u deliću stotinke lift je stao. Između dva sprata. Izvadio sam mobilni i shvatio da nemam signal. Pogledao sam u nju, a zatim u betonsku ploču između spratova. Poznavajući domaću ažurnost bilo koje naše firme, zapitao sam se koliko ću prestajati u liftu sa nepoznatom ženom. Sa poslom je taj dan kod mene bio gotov.
Okrenuo sam se i uhvativši joj pogled, nasmešio joj se iz kurtuaznosti. Gledajući me samo je izgovorila, kroz blag osmeh: ” A eto, dešava se. Malo – malo – pa stane. Al’ sad će oni! Samo da im neko javi…” – “Hoće …al u…”, i tad sam se zaustavio u rečenici i sam sebi rekao: ” Bolje da nisam ni ustajao danas…”
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=omVyn4mlFOo&w=560&h=315]
Leave a Reply