Volim pse. Stvarno volim pse. I oni vole mene, uglavnom. Predrasude su da psi mrze poštare i samo gledaju kako će da im pokidaju nogavicu ili ugrizu za zadnjicu.
Dok šetam rejonom ima nekoliko kerova koji me prosto čekaju da ih pomazim.Znaju već u koje ću vreme proći, provalili su moju dnevnu rutinu i ako slučajno ili namerno ne obratim pažnju na njih, oni zalaju, kratko, dva -tri puta, kao da me opominju da treba da stanem i da im prođem rukom kroz dlaku, da ih pomazim po glavi, trbuhu, leđima…
Beta je divna „dogo argentino“ .Zna da ću svakog radnog dana oko 11 sati proći njenom ulicom pre nego odem do Branka na „redovnu“ kaficu“.Stanem ispred providne žičane ograde i uz tiho : „ Beta, lepotice“, protrljam joj glavu i obavezno počešem ispod brade, to najviše voli.
Dok mi liže desnu ruku, ja obavezno drugom rukom iz levog džepa izvadim keks ili dva i dam joj.To je naš svakodnevni ritual i jako retko se desi da ja prođem, a da ona već ne viri kroz ogradu čekajući svog „omiljenog“ poštara.Betu volim i zato što me podseća na moju Keli, koja je, istini za volju, mešanac „dogo argentina“ i verovatno „staforda“ ali je i pored toga što je mešanac, ne bih dao nikome na svetu.Ta ona je , punopravni član porodice.
Skrenuvši u ulicu sa imenom narodnog heroja iz Drugog Svetskog Rata , posle tridesetak koraka nalećem na Mazu, žućkastog labradora koji me čeka na „dogovorenom mestu“ moleći me očima da joj dohvatim omiljenu igračku, bejzbol lopticu koja se otkotrljala ispod kapije i nikog osim mene ne zanima to što je Maza neutešna.Vraćam joj lopticu bacivši je desetak metara dalje od ograde a ona je u stilu najboljih sprintera pronalazi i obuhvata zubima ne bi li je vratila da ponovimo istu stvar.Moje bacanje se ponavlja devet- deset puta i pošto nemam više strpljenja počešem je po glavi i krenem dalje. Kao po komandi Maza ispušta lopticu i grleno zalaje.Kratak lavež za pozdrav i dug pogled ka mom pravcu.
Nastavljam dalje.Pismo u žuto sanduče, pismo nalevo, u sanduče braon boje.Mitrović,. poresko rešenje, zvonim, čekam…Otvara se kapija a jedan crno-beli mešanac srednjeg rasta trči mi u naručje.Skače na mene i skoro me obara.To je Toza, veselo čudo koje nikad nema mira i koje po kazivanju svoje vlasnice, teta Mire, povazdan trči tamo-amo, svađa se sa drugim kerovima i laje na prolaznike.A mene obožava, da li zato što zna da ga volim ili što mu dam keks svaki put kad se vidimo…

U sledećoj ulici, nazvanoj po poznatom pesniku iz ovih krajeva čeka me “mops” kog sam ja nazvao Tihi, jer večito ćuti i samo pogledima gleda ka meni i mojoj ruci koja ubacuje pismo u kovčežić.Hvatam se za levi džep ali u njemu više nema keksa i ja pravim grimasu sličnu njegovoj u znak izvinjenja. „Biće sutra, Tihi,žao mi je“.On kao da me razume, vrti svojim patrljkom od repa i gleda me pravo u oči kao da bi rekao : „Nema veze, samo ti meni dođi i sutra“.
Par brojeva i pisama dalje niz ulicu naiđoh na Koleta, komšiju koji dresira pse.Vodi sa sobom mladog dobermana, kako bi ga naučio osnovnim komandama i veštinama.Par reči sa Koletom i malo igre sa dobermančićem, mora se dalje…

Nastavljam dalje i nevešto zviždim neku rasparenu melodiju koja mi i ne znači ništa posebno, već mi je ostala u glavi dok su kolege u Dostavi puštale neku bezveznu muziku…
(napomena : fotografije – DOTKOM, sem naslovne i fotografije crno-belog mešanca koje su skinute sa interneta, autor – nepoznat)
Djoletov Kutak
Prava priča buraz,volim i ja …
oljaka
Psi znaju ko je dobar čovek, to je to 😉