Osmi oktobar. Radna subota. Nakupilo se kojekakvog smeća pa su nas”najljubaznije zamolili” da to odradimo baš u ovu subotu. Nije da sam imao planove da danas spasim svet, izgradim sprat na kući ili turistički posetim London, ali nije ni da sam baš bio oran za nekoliko sati tabanjanja. Jedina dobra stvar u svemu je bila ta što nije bilo preporučenih pošiljaka pa neću imati puno direktnih kontakata sa strankama, samo čisti računi i ubacivanje u sandučiće kao u koš. Posle svih ovih godina kontakti sa ljudima i natezanje sa njima oko pisama koje inače moraju da prime i njihova pitanja i podpitanja – “šta je to, ko je to poslao, jel plava koverta, a šta ako ne potpišem pismo” i slične primalačke fraze baš su debelo počele da me nerviraju.
Uprtio sam torbekanju na desno rame, jer drukčije ni ne umem, kad stavim na levo, ko da sam stavio na tuđe, i torba stalno spada ili je celim putem nameštam i premeštam, pa iako znam epilog celodnevnog opterećenja desnog ramena – bol u levoj strani lumbalnog dela kičme hrabro sam krenuo put rejona.
Dok sam koračao taj otprilike kilometar puta od pošte do ulice K. nisam ni razmišljao o poslu. Šutirao sam vetrom nanešene gomile otpalog, požutelog lišća a kroz glavu mi se vrzmalo “ koji to prenos Premijer Lige ima danas na Sport Klubu” i “šta ono reče žena da kupim na pijaci posle posla“.
Desetak minuta laganog hoda i krenuo sam u deljenje računa, jedan lagan ali prilično dosadan posao. Sanduče sa prezimenom Mladenović, prilično izanđalo i polurazvaljeno, dimenzija takvih da kad se u njega ubace računi za struju, informatiku i telefon nabrekne kao trudna snaša. Gospodin Zdravković me čeka ispred svog sandučeta, nacifran kao britanski gardista, pravog i čvrstog držanja, spreman za svoju porciju računa koju će iz mesta poći da plati da ne bi slučajno zaboravio i kasnije plaćao kamate. Iza njega porodica Varga sa svojim “king size” sandučetom u koga može da stane i džak jabuka, stavljenim posle mog insistiranja da neću biti odgovoran ako im nestane neki časopis koji je dok su imali staro sanduče virio za bar trećinu iz istog, a primali su bar dva nedeljno iz raznih inostranstava. I tako, metar po metar, sanduče po sanduče , gomila iz torbe počela je vidno da se smanjuje, ali je zato moja želja za kafom , od koje sam zavistan više nego što smem da priznam bila sve jača i jača. Dok sam razmišljao o crnoj tekućini ušao sam već i u ulicu D. gde su kao naručena bila dva odmorišta.
Na broju 6 kafana “Muška suza” koja je u startu otpala kao potencijalna destinacija za otprilike polusatni odmor na koji svakako imam pravo. Postoji nekoliko razloga zašto ja kafane, generalno, ne volim kao mesta gde se okupljaju ljudi, a to su prvenstveno, moj očigledan animozitet prema ljudima koji imaju višak alkohola u krvi i koji potiče još iz tinejdžerskih dana, ali o tome, neki drugi put, a kojih u “Muškoj suzi” ima u svakom trenutku bar dve trećine od broja prisutnih.
Drugi razlog je apsolutno odsustvo blagonaklonosti prema ritmovima i melodijama koji se mogu u današnje vreme naći u prosečnim srpskim kafanama a “Muška suza ” to svakako jeste. Ne vidim zašto bih za svoje sopstvene pare pa makar to bilo i manje od jedne plave novčanice od 100 dinara bio prinuđen da slušam pijane razgovore i zavijanja i “trilere iz pakla” braće Ahmedovski ili ćelavog Šaulića, tzv. “srpske majke” i li još gore, ako ima gore, neke od novih diva turbo-folka od kojih imam ne samo psihičke nego i fizičke probleme, jer mi se od nervoze prouzrokovane čak i parminutnim slušanjem te “kvazimuzike” počne kočiti desno rame i deo vrata.
Zato je izbor vrlo lako pao na “Poslednju šansu“, vrlo popularnu kladionicu u jesenje subotnje prepodne kada horde potencijalnih dobitnika raznih profila, od adolescenata preko lečenih alkoholičara koji su jedan porok zamenili drugim do onih “sveznalaca” koji će vam vrlo rado, čak i besplatno ponuditi svoje usluge savetnika i reći vam šta to treba da odigrate da vam prođe tiket za ovaj vikend. Zagledan u neki poluvrisak sa strane, za koji sam utvrdio da potiče od nekog nemirnog deteta, ulazim postrance u kladionicu i torbom otvaram klizna vrata.
Već sa vrata dočekao me glasan bariton, vlasništvo Pere “Rošavog” – “Ohoho, ko nam to ide, ide poštar, ide tata tačnih rezultata”. U još nezavršenu rečenicu ubacio se i Steva “Istina” sa napola podrugljivom pesmicom o malom poštaru koji ima nešto oštro i kako bi bilo dobro da se žene sklone i sve tako nešto. Njih dvojica, nerazdvojni već nekoliko godina, još od onomad kad se Pera razveo, a Steva dobio otkaz, ili je bilo obrnuto, ustvari nije to baš ni važno, postali su inventar “Poslednje šanse” u kojoj neprekidno tragaju za “zakopanim blagom“, pravim kombinacijama i garantovanim fiksevima. Kada se u to doda i njihov dug “prevarantski staž” i njihova sposobnost da se u momentu “ožicaju” za piće ili par desetina dinara tek da odigraju neki tiket nije ni čudo da im je “Poslednja šansa ” bila druga kuća. Ako su ih u ovu prvu uopšte još rado i primali.
Kad sam video da je kvota da ih izbegnem vrlo mala seo sam baš za njihov sto i glasno rekao konobarici : “Rado, daj ovde kafu i kiselu , ove dve ljudske veličine će platiti”. Iako sam očekivao pokušaje izvlačenja i lamentiranje o promašenim tiketima za jedan gol i kako su jadni kao crkveni miševi, Steva Istina sa nekim nagoveštajem euforije u glasu viknu : “Rado, daj i još jedno pivo i vinjak i malu vodu za nas dvojicu”. Na moje pitanje da nije to izgleda dobio na kladionici on namignu i reče : ” Još nisam, al ko da jesam, čekam Osaku (Japanska druga liga) iz keca u kec, još dvadeset minuta a oni vode 3:0 .Brate poštare, sedam soma i nešto mi se smeši .Danas ćemo jesti velikom kašikom”. Rošavi Pera, tako zvan zbog vidnih kratera na obrazima ubaci se u razgovor rečima : “To sam mu ja predložio da igra, očekujem bar dvadeset posto, haha“. “Šta ti , jesam li ja prvi rekao da je to najveći fiks kod kosookih ovaj vikend? Nego, poštare, šta ima ,daj neki predlog za popodne, nekog Engleza ili Švabu, ti gledaš taj vrhunski fudbal, mi smo se preorijentisali na majstore malih terena. Daj da na napravimo neku kobasicu od tiketa, jedno petnaest-šesnaest Engleza , stavimo sve 3+ i Bog da nas vidi. Zaradimo par hiljada evara i preselimo se u pičkumaterinu daleko odavde”.
Pogledao sam ga ispod oka, začuđen njegovom tiradom i nevoljno odgovorio : “E, Stevo, ja kad bih znao ko će koliko golova dati ne bih bio poštar, ojadio bih par kladionica i odselio se u toplije krajeve, recimo na Jamajku. Al znaš da se već par godina uopšte ne kladim. Uhvatio sam sebe da više gledam teletekst, nego šta se dešava na terenu. Nema šanse, da ja dobijem veliku lovu a da ne podmetnem svoja leđa. Pusti snovi”.
“Poštare, treba sanjati. Nikad ne znaš kad ti se snovi mogu ostvariti”, ubaci se Pera.
“Jeste, jeste”, reče i Steva, “ja sam ceo život želeo da ovako živim, ništa ne radim, a lova kaplje. Još da se žutaći završe i ovaj vikend će početi više nego uspešno, a osećam kako će i popodne sreća da mi se nasmeši. Danas je moj srećan dan”.
JA – “Koliko vidim, danas će samo konobarica Rada da ti se nasmeši, klikće Osaka 3 : 2 !”
STEVA – “Pa kako 3 : 2, jebemmu, bilo je tri prema nula, kako su to dali dva gola odjednom.”
PERA – “Haha, mora da je bilo kroz noge, onda se računa dva !”
JA – “Samo ti sanjaj, Stevo, još će ovi da izjednače.”
U kadar se odjednom ubaci konobarica Rada, devojka u srednjim dvadesetim, blago prijatne spoljašnosti, prenaglašene šminke i primetnim manjkom odeće, a kako mi se čini i intelekta . Gledajući više u svoje nalakirane prste a manje u nas, nesigurnim, brzim glasom progovori kao da priča nekom drugom, a ne nama :“Čujem da pričate o snovima, moj je san da se udam za tajkuna i da ne radim ništa nego da mu izrodim gomilu dece i budem dobra žena i majka”.
JA – “Rado, Rado, tako se majke ne oblače, više si svučena nego obučena.”
RADA – “Pa kako misliš da uhvatim nekog ako ne pokažem svoje atribute?”
JA – “Pa ne moraš baš sve da pokažeš na izvol’te.”
RADA – “Ajd, poštare, u kurac, šta se ja s tobom nastavljam. Kafa, vinjak, pivo – izvol’te.”
STEVA – “Što više ova Osaka ne crveni, odavno je trebala da je završena utakmica?”
PERA – “Pa znaš li gde je Japan, koliko je daleko, prođe to vremena dok ne stigne informacija “(reče sa vidljivom ironijom u glasu).
Samo što sam srknuo kafu, prema meni počeše leteti papiri, polusipijena čaša sa vinjakom, puna čaša vode od 1 dl i prazna krigla jer je Pera, srećom, odlučio da pivo pije iz flaše.
Nisam morao da pogađam šta se desilo, pogledao sam desno gore na televizor i teletekst. Tamo je crveneo rezultat : Osaka – Jokohama 3:3.
Leave a Reply