Nepolitikin Zabavnik

Tajne poštarske torbe

VANILA FLAJER ZA GOSPOĐU ISAKOVIČ

Svaki dan u svakom ulazu možete zateći bar jednu novu stvar – flajer.
A ulaz zgrade, to je poseban svet flajera. Tu se dostavljač  susreće sa prvom preprekom – kako ući u ulaz? S’obzirom da današnji svi imaju nadzorne kamere povezane na TV. A ljudi po zgradama, nisu ljubitelji flajera.  Još manje maltretiranja oko puštanja u zgradu. Bilo koga. Kako god, kad persona koja raznosi flajere, bio to muškarac ili žena, uđe u ulaz, prvo osmatra postoji li predviđeno mesto za reklame, iako napolju stoji jasno vidljiv znak da zgrada zabranjuje unošenje reklamnog materijala! Malo domaćeg paradoksa – nikad na odmet?! Ako prostor za reklame, korpa, polica, kutija… Postoji, tu se ostavlja deo. Situacija part dva: da, postoje, još jedna vrata! Sledi ponovno maltretiranje sa interfonom. Sad se treba setiti gde se zvonilo prvi put?! Mahom nadrljaju oni čija su imena na sredini table interfona. Ljudska ruka nesvesno uvek krene ka sredini i tu pritiska dugme. Dakle od nazad, ili od napred. Stisak dugmeta… Sekundi iščekivanja
„ Daaaaa??? KO jeeeeee???“
crveni-flajer-za-gospođa-isaković-dotkom-auchtung
„ Dobar dan, raznosimo reklame…“ – Nije završio rečenicu golobradi momak u pratnji još jednog vršnjaka, kada ga je gospođa  Isakovič amputirala iz svog znanja o postanju. Smrdela je na mačke kojih je imala gomilu i nikad se nije javljala u hodniku. Čak ni otpozdrav. Komunicirala bi samo ako joj neko dođe na vrata. „ Ne ide momci a?“ – Pokušavao sam da ispadnem duhovit a ispao sam glup. Pogledavši ih shvatio sam da, za razliku od mene, nose rančeve pune robe koju samo treba ubaciti u sanduče ili dostaviti na za to predviđeno mesto. I imaju za trećinu veću dnevnicu nego ja. Ja, koji stojim tu kraj njih sa istom količinom papira, ali pažljivo sortiranog, zavedenog u arhivi, koji ima svoje tačno ime i destinaciju, težinu, vrednost… I za razliku od njih, moram da mislim o svakoj pošiljci.  „ Ma evo, ide…“ – oni će. Izvadih svežanj ključeva iz levog džepa i pronašavši odgovarajući ključ, „elektronac“ sa čipom, prinesoh ga vratima i ona zazujaše. U nekim zgradama u kojima živi takva „gospoda“, sam potplaćivao čistačice i predsednike skupštine stanara da mi naprave ključ, jer niko ne bi odgovarao na zvono! Pogledah u momke sa flajerima. Zaverenički sam im klimnuo glavom da me prate što su oni ćutke i uradili.
crveni-flajer-za-gospođa-isaković-dotkom-ulaz-smeće

Ulaz je bio bez onih drugih vrata, stara gradnja. Desetak stepenika do „prizemlja“ a s njihove leve strane načičkani drveni sandučići sa prorezom koji nema ni centimetar. U uglu kraj vrata je neki revnosni stanar ostavio dve plastične kese pune smeća. Odneće čistačica, zato je plaćaju?! Pa, kontejner je pedeset metara iza parkinga, ej… Ko će se mučiti.
crveni-flajer-za-gospođa-isaković-dotkom
Na sandučićima raznorazni letci od prethodnih dana. U zgradi tišina sem glasnog udarca čekića sa drugog sprata, van bilo kog ritma. Spuštam torbu da spadne sa mog ramena na vrh stepenika. Polažem na nju korice i vadim iz njih omanju gomilu koverata. Momci stoje sa strane i gledaju me. Sve imam osećaj da bi krenuli da ubacuju i spičkali tih pedesetdva sandučeta za minut, ali kao da ih je sramota da počnu pre mene. Ne žureći, posegao sam za cigaretom i rekao im: „ Ajde vi samo… Imam ja vremena…“ Osmehnuli su se, razmenili poglede i onda poput dve savršene radilice podelili omanji bunt reklama raširivši ih u levoj ruci poput široke lepeze. Prinoseći ih tako sandučićima i okretajući vrh ka vrhu, tankom plastikom poput lenjira bi zabadali reklame direktno u sandučiće mašinskom brzinom. Nisam stigao da povučem dva dima već su bili gotovi. Sa tim flajerima… Sad je išla druga tura, druge firme.
crveni-flajer-za-gospođa-isaković-dotkom-ulaz-1
Onaj viši se okrenuo prema meni i uputio mi čudan pogled koji je iskazivao zahvalnost i sramotu istovremeno. Nisam skroz skapirao njegov gest. Pokrenu se misao u meni. Zgazih opušak kad čuh glas iza sebe.

„ Opet delite reklame! Jeli!? Pa jel vi ne vidite da je ceo ulaz zatrpan vašim reklamama… O to je i moj poštar! Pa je l’ to vi.?…“
Otkad sam ja to njen?!!  Čoveče danas proveravam da mi ne padne klavir na glavu pre izlaska iz ove zgrade! Zurila je u mene ispitivački kao da bi cela, tako nezgrapno namćora, mogla da mi uđe u mozak i reflektuje njene omiljene predstave za decu i starije.
„Ne, čekam da momci završe pa ću ja da poubacujem poštu. Sad će oni za sekund.“
Dvojica mladih bećara su se u tom momentu malo upetljala jer je format ovih flajera bio veći pa su morali svaki ručno da saviju i ubace u sanduče. Osetio sam njihov nemir kako je gospođa Isakovič počastila ulaz zgrade svojim prisustvom i glasom.
„ Gledam ja sve. Sve ja gledam. Na televiziji. Ima lepo kad je ušo poštar pa ova dvojica za njim…“
„Ja sam ih pustio unutra da ne zvone bez veze…“ – bio je to samo loš pokušaj sabotaže monologa.
„ …I onda uzeli, i dele „to“… Ko da nemaju šta pametnije da rade?! Samo prljaju ulaz i ne mogu da uzmem poštu iz sandučića koliko mi ga napune smećem! A samo se ušunjaju i mi posle moramo da plaćamo čišćenje! A lepo piše da je zabranjeno! I ja ću da se tužim! Ima da se tužim kod predsednika stanara da tuži ove što su njihove reklame! E tako! Pa da vide oni… I ovi što rade za njih, bolje da su u školi, samo leže kući i puše cigare! A i tebi smetaju – ne možeš da radiš od njih – sramota!“
Smrdela je na mačiji izmet i neprovetrenu odeću poput najgoreg „bama“ kojeg sam video na filmu.
„To je već moja stvar.“ rekoh gospođi sa širokim naočarama koje su odavno videle svoje slavne salonske dane. Pogledala me prvo zbunjeno a onda i posramljeno. Kao da sam je uvredio načinom na koji sam to izgovorio.
„ Pa stanite malo, ipak se to tiče svih nas koji živimo ovde, vidite…“
„ Tiče se, naravno. A da probate malo vi da „vidite“?“  – izgovorio sam ovo sad već sa dozom pakosti i gađenja.
„ Šta!?“dreknula je poput ošurene patke.
Spustio sam ton koliko sam god mogao niže, kako ne bih prepao staramajku, momci su mi klimnuli glavom da su gotovi i ostali nekako smešno da stoje kao da čekaju odobrenje da nastave dalje. Nisam obraćao pažnju na njih. Osim što su mi bili trenutna tema za tetku od strine Đorđa Čvarkova.
„ Šta bi bilo… Da su sad njih dvojica, takvi… Ko što kažete? Leže kući, duvane, ne idu u školu, ništa ih živo ne zanima… Neće da rade…“
„ Jeste! Jeste! Sve je tako“- nastavila je da mi graktanjem upada u rečenicu.
„Gospođo, mi samo…“ – Pokušao je da progovori niži dečkić sa čabuljama po faci. Prekinuh ga u pola reči i okrenuh se gospođi Isakovič, koja je počastila moje uši svojim govorom!
crveni-flajer-za-gospođa-isaković-dotkom-ulaz
To malo, smežurano zlokobno lice je imalo oblik kostiju. Njena kosa, još uvek prisutna, vezana u dug konjski rep, padala joj je preko polovine širokih leđa. Šake su nesrazmerno velike, tanki prsti i gotovo providna koža. Na drhtavim nogama sa kolenima koja poklecuju, stoji, oslonjena na kuk, spremna da mi održi lekciju koja će mi život promeniti…
„ Zamislite sad opet, da njih dvojica samo leže, puše, duvaju i ne rade ništa!“ – Momci su ostali ko pokisli da čekaju šta god to bilo a gospođa Isakovič, kao da je kroz, tešku oluju, i strašno sumnjiv vodostaj verodostojnosti, primila k znanju informaciju koja joj je upućeno poput pitanja. Krenula je da otvara usta ali ja sam bio brži.
„ … I leže, tako, ne znaju šta će sa sobom, posla nema. A i da ima – što da rade kad je plata podsmevanje zdravom razumu. Roditelji, ako ih i imaju, ne mogu da ih kontrolišu. To su već punoletni momci. A hteli bi da negde zbrišu! Na neku zabavu! Da im se NEŠTO desi u životu! Al, ništa… Njima se samo ponavlja svaki dan. I onda, jedan dan, polude! Uzmu one lopovske maske! Pa Noooooooooooooooooooooož! Ajooj! Pa dođu ovako u zgradu pre podne kad su svi na poslu samo penzioneri i ona trudnica na petom su tu. A ni njoj ne radi zvono zbog bebe. I kad upadnu u zgradu, tu se sakriju kod biciklane u podrumu i samo čekaju. Da neko naiđe. I naiđete vi! JU! Pa vas nateraju da ih odvedete u stan i SVE vam uzmu! I slike i luster! Da prodaju posle, za drogu! I Ženske! Al pošto nemaju para takvi ludi uzmu pa počnu da se iživljavaju na vama! Kukuuuuu…! Ne daj bože! (krstim se), Pa vas, majko mila, SILUJU! Manijaci! Zamislite vi to! Je l’ možete? Jer možda bi oni „mogli“ kad ne bi imali šta drugo da rade, pa makar to bilo i deljenje reklama koje samo treba da bacite ako vas ne interesuju! Il bi bilo bolje da ne rade pa da počnu da rade sve „ONO“ drugo? A?!  Šta mislite o tome gospođo…“
Nije odgovorila. Poslednjih desetak sekundi mog monologa je počela da povlači svoje telo ka liftu sa otvorenim ustima, slušajući u neverici šta joj „njen“ poštar govori, a momci sa flajerima su u vidno neprijatnom položaju i raspoloženju krenuli da napuštaju ulaz. Uzeo sam tri pisma iz korica. Svi su bili za Boškova, stan 17. Ubacio sam ih i krenuo ka izlazu.
Pre nego što sam otvorio vrata okrenuo sam se još jednom bacajući pogled u dubinu hodnika. I dalje je stajala u istoj pozi. Verovatno je razmišljala da to i ne bi bilo tako loše, samo bez batina. Vanila. 😉
crveni-flajer-za-gospođa-isaković-dotkom-ulaz-street

                                                                 fotografije : DOTKOM

(Visited 105 times, 1 visits today)

Leave a Reply