Jutros, slažući poštu u šlihter, ugledah šarenu čestitku na kojoj je bilo pregršt belih zečeva i šarenih jaja. Na vrhu je nekim čudnim fontom, crvenim slovima, pisalo “Happy Easter”, a sa zadnje strane iste te čestitke, uz poništenu marku sa likom neke starije gospođe, na kojoj je jasno stajalo “NEW ZEALAND”, pisalo je samo nekoliko reči : ““Draga mama, Srećan ti Uskrs! “ U potpisu – tvoji Tešići…
… Adresovana na – Tešić Stojanka, Unska 6. Ništa više. Sedam reči, dva – tri puta godišnje. To je sve što baba Stojanka ima od ćerke, zeta i unučadi, koji su već desetak godina na drugom kraju Zemljine lopte (ili ploče, u šta pristalice te neobjašnjive teorije odjednom veruju). Ne znam koliko joj je godina, rekao bih blizu osamdeset. Još je pokretna i lucidna. Neobrazovana, ali prirodno visprena i često spremna na vickasta dobacivanja ili šalu, na svoj i tuđ račun, baba Stojanka je bila jedna od mojih najomiljenijih stranaka na novom rejonu na periferiji grada. Penzijicu od 20 hiljada, podeljenu u dva puta, krckala je pametno i uvek je govorila kako joj ništa ne nedostaje, osim najrođenijih. Jedan sin joj je umro još kao mladić od posledica moždanog udara, a ćerka, negde mojih godina, otišla sa mužem i dvoje (tada) male dece, čak na Novi Zeland, u potrazi za životom dostojnim čoveka još pre jedne decenije. Otada ih nije videla, osim na fotografijama. Nudila me je kafom i rakijom, pokazivala njihove slike, krišom brisala suze i govorila kako su joj obećali da će doći za Novu godinu. Koju, to joj nisu rekli…
… Svaki put kad sam joj donosio penziju, izvodila je isti ritual, zgužvanu plavu novčanicu od 100 dinara gurala mi je u džep od jakne, uz uvek iste reči : „Na, nek imaš za pivo”. Televizor je uvek bio uključen, makar ga nije gledala. „Nek priča nešto, da mi nije pusto”…
… Pred svaki praznik očekivala je čestitku ili pismo, ponekad čak stajala ispred kapije, nestrpljivo zagledajući da li se negde na horizontu pojavljuju plava uniforma i žuti bicikl. Češće se radost u očima gasila jer je moj odgovor uglavnom bio negativan, ali onih nekoliko situacija, kada sam joj predavao pošiljke u ruke (a nisam morao jer nikad to nije bila preporučena pošta), bile su nezaboravne. Ti trenuci radosti, koji su je pretvarali u presrećnu devojčicu, bili su mi, ma kako to pretenciozno zvučalo, draži od bilo kojeg bakšiša. Zato sam i ulazio uvek u kuću, da joj lično predam pisma, umesto samo da ih ubacim u sanduče.
I ovu čestitku sam namerio da joj predam u ruke, samo da vidim te njene suze radosnice koje će po običaju kriti, brisati rukavom od nagorelog crnog džempera, kojeg je vazda nosila, bez obzira na godišnje doba. „Mogao bih baš da popijem i kafu kod baba Stojanke, nešto mi se pije”, razmišljao sam dok sam prilazio kući na kojoj je visila tabla sa brojem 6. Otvarajući kapiju primetih da u dovratku kuće stoji komšinica Nada iz kuće preko puta. Nije mi to bilo ništa neobično jer sam znao da se njih dve često posećuju. Kada je iza nje nos promolila i komšinica iz broja 8, Saveta, tada mi se upalila crvena lampica.
„Dobar dan, šta se dešava, je l’ tetka Stojanka tu? Nosim joj nešto da je obradujem”, rekoh gotovo iznuđeno, osećajući da nešto nije u redu.
„Zdravo, poštare, tu je Stojanka, ali bojim se da se više neće ničem obradovati, bar ne na ovom svetu”, reče komšinica Saveta, „umrla je noćas u snu. Bog da joj dušu prosti”…
… Okrenulo mi se sve oko mene, osetio sam žal kao da mi je umro neko najrođeniji. Čudno je bilo da mi neko za tako kratko vreme uđe pod kožu, jer sam ja od onih koji teško i primaju i dele emocije, a još teže ih pokazuju. Samo sam uspeo kroz zube da procedim: „Javite njenoj ćerki samo da sledeće pismo pošalje na drugu adresu… Rumenačku BB… Adresu na kojoj je groblje”…
Shonery
uh… 🙁