piše : Tatjana Smiljanić
Mnogo volim Nicka Cavea. I to nije tajna. Svakodnevno provedem nekoliko sati slušajući ga dok radim. On mi olakšava to vreme. Smiruje me. Ovaj divan film, koji svaki put gledam sa neverovatnim zadovoljstvom, dao mi je ideju da obradujem još nekoga ko voli ovog izuzetnog muzičara kao ja – zapisala sam sve važne rečenice koje je Nick izgovorio i tako me upoznao sa onim o čemu razmišlja. Ovde ćete naći neke lepe uspomene iz njegovog detinjstva, saznaćete o čemu misli dok piše, i neke male detalje, intimne, koje možda niste znali od ranije… Pošto je ovo poprilično dugačak tekst, podeliću ga na tri dela. Ovo je prvi.
” Pri kraju 20. veka prestao sam biti čovek. To nije nužno neka loša stvar. Jednostavno je tako. Probudim se, pišem, jedem, pišem, gledam TV. Ovo je moj 20.000-ti dan na Zemlji. Uglavnom se osećam kao kanibal. Znate, kao onaj iz crtića: velike usne, smešna kosa i kost u nosu. Uvek traži koga će skuvati u loncu. Pitate li moju ženu Susie, potvrdiće. Jer obično nju skuvam. Jer među nama je takav dogovor. Pakt. U kojem je svaki tajni, sveti trenutak koji postoji između muža i žene kanibaliziran. Samleven i ispljunut na drugu stranu u obliku pesme. Prenaduvan i izvitoperen. I monstruozan.

Uglavnom pišem. Kuckam i brišem, katkad danonoćno. No, kad zastanem da bih preispitao šta to zapravo radim i zašto… Ne znam na to pitanje odgovoriti. Stvaram jedan svet, Svet pun čudovišta, junaka, dobrih i loših momaka. To je apsurdan, lud i nasilan svet. U njemu ljudi divljaju, a Bog zaista postoji. Što više pišem, moj svet poprima više detalja i razrada, a svi njegovi likovi koji žive, umru ili samo nestanu. Oni su tek izopačene verzije mene. Uglavnom, za mene, sve počinje ovde. Na najsićušniji način.
Kad izađem iz tog sveta, uvek me zaslepi takozvani stvarni svet. Pa jedem, gledam TV, igram se s decom i mučim svoju ženu. Prikupljam iskustva, pa se onda vraćam u svoj svet.
Mesta odaberu vas. Obuzmu vas, hteli vi to ili ne. Pre mnogo godina sam dolazio u Brighton i najviše se sećam da je uvek bilo hladno i da je padala kiša. Ledeni vetar fijukao je ulicama i ledio mi kosti. Ali, negde moraš spustiti sidro i nekim slučajem sam ovde. Brighton je uprkos takvom vremenu postao moj dom i bez obzira čime me vezao, divlje se uvlači u moje pesme.
Želite li znati kako nastaje pesma? U pisanju je najvažniji kontrast. Kontrast je ključna stvar. Suprotstavite dve neuporedive slike i posmatrate vrcanje iskri. Kao da maleno dete stavite u istu prostoriju sa psihopatom ili slično. I samo sednete i posmatrate šta će biti. A onda, recimo, pošaljete unutra klovna na triciklu. I opet čekate i posmatrate. Pa, ako to ne upali, upucate klovna.
Najranija sećanja na žensko telo…Prvo veće seksualno iskustvo koje sam imao bilo je s devojkom koja je imala crnu kosu i veoma bledo lice. Šminkala se. I usta bi namazala. Sve je jako nalikovalo na kabuki. Meni je bilo 15 godina, ili tako nešto. Rekao sam majci da ću biti negde drugde, a spavao sam s njom. Nije bilo seksa. Ali, to kretanje njenog tela…Okrenula mi je leđa. No, u polusvetlu sam video to belo lice i to je na mene ostavilo snažan utisak. Što se devojke tiče i njene drugarice Janine, a ona se zvala Julie, njih dve su me oblačile u…Volele su me obući u žensku odeću. U to sam doba bio spreman na sve. Sećam se da bih se gegao van iz porodičnog doma, u visokim petama i kratkim pantalonicama…Kao – Odoh ja! Kuda ćeš, dragi – pitala bi mama. Na otmenu zabavu, mama!-mahnuo bih i izašao. Na kraju je moj otac, sećam se, došao k meni u sobu gore, očito mu je majka rekla za to. Jer je to bilo potpuno netipično. Seo je nasuprot mene i rekao: Sine, dođe vreme kad svi postanemo muškarci. Održao mi je govor o nošenju ženske odeće. Mislim da su se zabrinuli da sam transvestit. No ja sam, zapravo, samo bio opčinjen tom čudnom, divnom devojkom.
Leave a Reply