Nepolitikin Zabavnik

U PROLAZU

IVAN GLIŠIĆ – ISTINA ili MIT

 

Ivan Glišić je rođen 1942. godine u Pirotu. Posle rata se seli u Šabac, u očev zavičaj i odrasta u radničkoj porodici. U Šapcu se školuje a vanredno završava srpskohrvatski i engleski jezik.  Bavi se pisanjem, slikanjem, novinarstvom, punkom i istinom. Baš zbog ovog poslednjeg nikada nije bio eksponiran na način na koji bi trebao – jer istina boli. Do pojave punka je radio u Šapcu kao nastavnik. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih u SFRJ pisao je pesme u etno stilu ali  i psihodeličnu i buntovnu liriku pod uticajem rokenrola. Baš zbog tog perioda i njegovog stava od kog ne odustaje, godinama je bio anatemisan kako od onih na čija je (ne)dela atakovao, tako i od onih koji su smatrali da je punk samo trend. Već sa 33 godine je iza sebe imao mnogo nagrada zahvaljujući svom talentu i smelosti, a onda je još hrabrije krenuo u borbu protiv establišmenta shvatajući da su sva njegova dela, razmišljanja i stavovi napokon dobili ime – PUNK! Teško je u kratkom intervjuu opisati obimnu borbu malog čoveka koji velikim rečima i srcem stoji čvrsto iza svojih stavova. Dosledan kao i uvek, on i dalje vodi tu borbu. Verovatno će ga jedino zaustaviti sama majka priroda, kao što zaustavi i svakog od nas na kraju našeg puta. Ali do tad… Ima još dosta. Glišić je jači nego ikad. Iza njega isijava samopouzdanje, čvrste činjenice koje razbijaju čaršijske priče o tome ko je on zaista. U intervjuu koji imate priliku da pročitate, a koji smo uradili kao skicu za jednu veću priču, kod njega u stanu, tokom razgovora sam osetio da preda mnom ne sedi čovek sa 74 godine života – već neko ko poseduje energiju tinejdžera i hrabrost lava okruženog hijenama. Za tren oka sa svakom izgovorenom rečenicom sam zažalio što smo bili vremenski ograničeni, a svaka sledeća mi je davala odgovor na pitanje zašto ga mnogi koji se izdaju za anarhiste žestoko osporavaju – zato što je Ivan Glišić upravo sve ono što bi oni želeli da budu!

ivan-glisic
Razgovor  smo započeli neobavezno, kao da se znamo hiljadu godina… Jer, takav je Ivan. Čovek koji ne sklanja pogled i ne povlači reč.
Vi ste dobitnik nagrade za književnost , odnosno za feljton – „ Bure i Osame Miloša Crnjanskog“?
To je bila prva nagrada za feljton, s tematikom po ličnom izboru. Ja odaberem tada još uvek nepodobnog Miloša Crnjanskog. Učestvovao sam pod šifrom: „Kap španske krvi“, „Večernje novosti“  i „ Borba”, 1986.
Zbog čega baš njega i kako ste uopšte dolazili do izdavača i za vaša druga škakljiva dela?
”Večernje novosti” su mi posle objavile i feljton o Bori Stankoviću, ”Amor u Borinom Vranju”, trebalo je i o Isidori Sekulić, ali  zaratilo se. Ja sam studirao jugoslovensku književnost i engleski jezik. Ove naše pisce u to doba nismo mnogo proučavali na fakultetu, oni su bili pisci „crnog talasa“, jer Crnjanski je bio monarhista, Bora lokalpatriota, Isidora Sekulić – religiozna, a ja sam rekao: E sad ću baš sve da pročitam od njih , da ih proučim i da pišem o njima. Nisam očekivao da dobijem prvu nagradu, slučajno sam negde naleteo na konkurs, nisam ni kupovao „Večernje novosti“  da pratim šta je dalje bilo. Posle pola godine odem u Beograd, bio sam jedan od novinara „Glas Podrinja“, koji smo tamo štampali, i tada se setim . U istoj zgradi je i redakcija „Borbe“ i „ Večernjih Novosti“. Tamo me primio tadašnji urednik Slobodan Glumac, koji je preveo sve Brehtove knjige, i kaže „ …Ma dobio je neki pod šifrom ”Kap španske krvi” –nije stavio rešenje šifre, to jest ime, prezime, adresu,  mi ga pozivamo i pozivamo putem lista ali se ne javlja.“ I ja kažem – „Pa ja sam to!“ , a on: „ E vi čivijaši, Šapčani. Ne verujem – nego odmah u kola i idemo u Šabac po kopiju rukopisa!“ . Ja sam pisao na pisaćoj mašini, kompjuteri su bili naučna fantastika, uvek sam imao kopiju ispod indiga. I Slobodan se oduševio: „ Drago mi je što je to mlađi čovek, a bilo je i urgiranja, konkurisali su i neki članovi Sprske Akademije Nauka! „ Isplate mi nagradu i otpočnu da objavljuju feljton, ali partijske ćelije po Šapcu su počele da prave probleme. Delegacija dođe u „Večernje  novosti“  da se prekine objavljivanje feljtona, Crnjanski je ovo –ono, a ja sam Crni talas…“ , a Slobodan Glumac će: „ To se nas ne tiče, feljton je nagrađen, ne možemo mi  brisati naše pisce a tuđe forsirati, zarad političara i dnevne politike!“  Za rukopis se zainteresuje NIP ”Nova knjiga”. U to vreme izdavači su morali da u  „Politici“ objave spisak knjiga predviđenih za štampanje, uz napomenu: ”ako neko ima šta protiv da uputi obrazloženje”. Partijci iz Šapca upute, i ovog puta uspelo im je, moja knjiga je skinuta sa liste. Međutim u Šapcu je počela nezavisna izdavačka delatnost, NIP ”Njegoš”,  i mi od mog honorara objavimo „ Bure i osame Miloša Crnjanskog“ . Od tada do danas malo se šta izmenilo, opet caruju političari i  klanovi, naročito u malim sredinama, u provinciji.  Tako da su mi se politika i političari zgadili još više i sada nikome od njih ne verujem, ni opoziciji ni poziciji, sve je to isto. Usta im puna naroda a džepovi puni para. Živeti u provinciji je na jedan specifičan način veoma teško. Mnogo je lokalnih bogova kojima moraš da se dodvoravaš kao da daju novac iz svog džepa, a ne iz budžeta. A oni se dodvoravaju piscima i muzičarima sa strane, lepo ih ugoste, lepo im plate. Priča se da ti umetnici dolaze po preporuci lidera političkih stranaka, jer su ustanove za kulturu širom Srbije pod patronatom koalicionih stranaka. Svojevremeno, tražio sam novčanu pomoć i za knjige Bori Stankoviću,  o Mikelanđelu, o Lorensu koji je meni omiljeni pisac s’obzirom da sam završio engleski, a iz radničke sam porodice, kao i Lorens, ali odbiju me provincijske komisije, čiji članovi nemaju nikakvo umetničko delo, osim što su foteljaši koji raspoređuju novac iz budžeta za projekte, i kažu ”To tvoje nije od lokalnog značaja”. Po meni je to besmislica, treba da im bude čast što imaju stvaraoce koji nisu od lokalnog značaja. Tomas Vulf je bio u nekoj zabiti, američkoj provinciji kada je napisao „Pogledaj dom svoj Anđele“. Provincija ga je podržala, postao je svetski poznat, klasik. I sumnjam da članovi komisije za Projekte znaju ko je Lorens, sumnjam da su pročitali poput mene sva dela Boirina, i da su proučavali Mikelanđela. Nego teraju inat i tako pokazuju da su nišči umom i duhom! U nas, i republički izdavači finansiraju i štampaju uglavnom knjige koje će prodati u najmanje deset hiljada primeraka, a to su američki ljubići, ili pisanija kraljeva i kraljica naše estrade, učesnika rijaliti programa i takozvanih ”vizuelnih umetnica’‘, tj tv voditeljki. Čak im knjige stavljaju kao poklon pakete po novinama i glamur-revijama. Tako se uz pomoć izdavača i nazovi književnih kritičara  urušila naša prava književnost. Tebi ostaje samo da obiđeš štamparije i koja je najpovoljnija tu štampaš o svom trošku i u malom tiražu. I da knjigu poklanjaš, jer su knjižare privatizovane i gazde ne prihvataju andergraund i samizdat, nego samo glamur, glamur je kič elite vlasti i novca i samozvane elite duha, ali široke zaslepljene mase padaju na to kao muve na lepak.
Pomenuli ste „Crni talas“, mnoge mlađe generacije su čule za taj pojam ali sumnjam da su upućene, šta je to tačno predstavljalo za vašu generaciju?
Uzmimo za primer Dušana Savkovića, bio je na crnoj listi zbog afere “Medenica“. On je napisao knjigu o tome kako su u SFRJ, mnogi političari dobijali lekarski nalaz da boluju od kancera, a bili su zdravi kao dren. I sa uputom odlazili su o državnom trošku tobože na ”lečenje” u Švajcarsku, kod doktora Medenice, i vraćali se posle godinu-dve ”izlečeni” i puni para. Umesto da se istražni organi pozabave ovom aferom, zataškali su je a Dušana su proglasili državnim neprijateljem i pripadnikom Crnog talasa! Pošto smo se on i ja družili i mene su svrstali na crnu listu. Doduše, stavljen sam mnogo ranije.  Ja sam se i sa Milićem od Mačve družio, i on je bio Crni talas jer je slikao etno motive, sa Mikom Antićem sam se družio, i on je bio „Crni talas„ zbog dva filma koja je tada snimio, o dvojnom moralu onih koji su vodili nas i zemlju, o Crvenoj buržoaziji. Pa sa slikarem Mićom Popovićem, iz Loznice, on je prvi slikao kontejnere po ulicama i sirotinju koja spava po parkovima u SFRJ, i ukazivao na nerad i pronevere u službama za socijalnu zaštitu.  Pa onda Želimir Žilnik, Živojin Pavlović, Vasko Popa, sa kojima sam se takođe družio, ukazivali su i oni na pojave koje će uništiti socijalističko društvo u kom smo živeli, a koje nije bilo loše zamišljeno, a eto uništili su ga oni koji su bili zaduženi da ga čuvaju. Svi mi koji smo na to ukazivali doživljavali smo pretrese stanova, saslušanja, zabranjivanje filmova, slikarskih izložbi, objavljivanja knjiga. I na kraju to tada netipično ali prisutno, korupcija, krađe i prekrađe društvene imovine, partijska zapošljavanja, lažne diplome, na šta smo mi ukazivali i  kroz neuspele studentske nemire 1968., danas je postalo tipično, dovelo je i do raspada federacije i stravičnih građanskih ratova u kojima nisu ginuli političari i popovi i njihovi najmiliji, nego zloupotrebljen narod! Vidim, ratni vojni invalidi, dobrovoljci ali i oni zakonski mobilisani, štrajkuju, obogaljeni, bolesni i zaboravljeni od vlasti ne samo u nas, isto je i u bivšim republikama, dok pored njih u besnim kolima prolaze neki popovi, političari, i žestoki momci. A Dušan Savković je napisao prva tri dela romana „Gorila“, o pojavi žestokih momaka u nas, ja sam napisao „Gvozdeni jahač ili Gorilu IV”. A svi ti naši slobodoumni i dobronamerni intelektualci, inače svi stariji od mene, ti pripadnici ”Crnog talasa”, bili su za mene neka vrsta preteča rokenrola i panka, tj andergraunda, u ponašanju i načinu življenja, u kritičkom stavu prema društvu, iz najčestitijih pobuda i namera.
gvozdeni-jahac-ivan-glisicivan-glisic-zuti-ker_
Pominjete Punk kao način življenja. Današnji pankeri dosta konzumiraju opojna sredstva i generalno opijate svih vrsta, mnogo manje obraćaju pažnju na samu srž Punka. Kao da im nije jasna pogubnost istih po njihov život i razmišljanje. Kako gledate na to?
U doba kada je punk bio još mlad, svi pankeri, širom sveta, borili su se protiv tih negativnih pojava nasleđenih od nekih r’n’r i hipi legendi. Mnogi rokeri su umrli zbog overdose-a. Hendriks, Dženis Džoplin, Brajan Džons, Džim Morison… Pankeri su poticali iz radničkih porodica, uglavnom iz nižih slojeva, poput mene. Ali nešto nije funkcionisalo u porodicama. Jake majke, slabi očevi, ili jaki očevi i slabe majke. Ili ti govore da ćutiš kad vidiš nepravdu onih na vlasti i oko nje, da se ne buniš i ne zameraš foteljašima jer možeš zlo da prođeš, da me mrak ”proguta”. No, mi se zbog toga nismo ni opijali, a kamoli drogirali. Nas su ta zbivanja u porodicama povezivala u Pank Prisnu Porodicu. Ja sam ’75. bio jedan od najstarijih koji je „uleteo“ u pank, sa trideset i tri  godine. Formirao sam prve punk bendove sa svojim učenicima i to je išlo i išlo dok u jednom ogranku panka nije uleteo cirk, i opijati, recimo da Sid Vicious nije uradio to što je uradio, i onda su počeli progoni i ovde, i to svih nas. Čitam na internetu da su  Tajne službe  vlasti širom sveta ubacivale među pankere, kao svojevremeno i među rokere i hipike, svoje ljude i tako su rokere, hipike i pankere slabije duhom navukli na opijate. To i jeste cilj vlasti,  da kažu kako su svi rokeri, hipici i punksi delikventni, da ih treba istrebiti, a da je vlast fina i čestita. Otuda ne čudi što se u čitankama za četvrti razred oš u nas nedavno pojavio napis: ”Šta je pank? ”… I tu deci kažu da je pank ružan, prljav, napadan. To je nedopustivo, takvo širenje mržnje. Kao da se daje signal slobodno udri po pankerima, nećeš odgovarati! Pitam ih zašto u udžbenicima nema lekcija, na primer: ”Šta je to rijaliti tv program?”, ”Šta je to sponzoruša i sponzor?”, ”Šta je to korupcija?”, ”Šta su to lažne diplome?”, ”Šta su to tajkuni?”, ”Šta su to popovi pedofili?”, ”Šta je to partokratija?”, ”Šta su to političari preletači?”… Nego udri po panku, koji udara po pravim ružnim, prljavim i sve napadnijim pojavama. Punk ima razne svoje pipke, kao oktopod. Ja sam bio tada prosvetni radnik, i vezan za onu struju rokenrola i panka u kojoj je bilo: piši, slikaj, komponuj, recituj, ali čista uma, najlakše je napiti se, nadrogirati, samopovređivati se da bi ti se neko divio, a sam to neće da uradi, a ti onda imaš kartoteku i po tebi procenjuju sve nas. Zato su mene roditelji i rokera i pankera voleli. Odem kod nekoga a roditelji su mu sretni. Umeo sam da posavetujem i same roditelje, da vode dijalog s decom, u nas nažalost malo ima dijaloga, sve je isključivost, kroz svađu, pretnje, psovke, tuče, ima da misliš i radiš ono što ti ja kažem, jer sam jači. Ja sam recimo sa zagrebačkim ”Patarenima” provodio po mesec dana letnjeg raspusta, pogotovo kod pevača Denisa Čulinovića. Nisam gostoprimstvo nikad zloupotrebio a ni oni tu svoju slobodu. Jer roditelji odu u  vikendice i ostave nas same. Imali smo spisak svih pankera, članova naše Punk Prisne Porodice, svi smo se znali, iz cele bivše SFRJ, bilo nas je možda 500 -600 i onda smo jedni druge obilazili. Dolazilo se i kod mene. Stigne cela ekskurzija, dođe po dvadesetak njih da me vide. I studenti, preko vikenda, nenajavljeno dođu. Ja sam imao trosed na kome su spavali po troje- četvoro, toliko i na podu, i nikad nije bilo nikakvih problema. Moji roditelji su govorili: Divna deca, ovi tvoji rokeri i pankeri!  Šabac je šezdesetih bio centar rokenrola, a u vreme osamdesetih centar punk književnosti i fanzinaštva, imali smo i nekoliko punk bendova, kao što je „ Afekt“. Imali smo  Dragana Radanovića Radanu i njegov čuveni fanzin „Delirium“. Novi Sad  je imao tridesetak punk bendova. Beše i „Kapetan Leši“ i Stevan Gojkov Goja, koji je imao i zin ”Bolji život” a potom sa ekipom i zin ”Tri drugara”. Pa Voja Žugić, imao je zin ”Medniss”, i prvu prodavnicu punk kaseta, diskova, knjiga, majica u SFRJ.  Kasnije i novosadski „Atheist Rap“, koji su dolazili u Šabac početkom ’90. –tih, kada sam promovisao jednu od svojih knjiga.  Inače punkeri promocije baš i ne vole, sat ili dva da slušaju književne kritičare. Izađe neko od pankera i kaže : „Evo bratu našem, našoj Matoroj Ajkuli, našoj Bibliji, Ivanu, izašla je knjiga o nama, punksima, ko hoće da kupi – kupi, ko neće – neće”, onda, kao u Rumi, kod Zrkija, Baneta Milinova, kod Purketa,  a Darko Kovačević, koji je sada profan na faksu u Aleksandriji, i njegovi drugari sa kesama idu, skupljaju sitniš, stavljaju u plastične kese, jer pankeri mahom para nemaju. Kad sam išao u Ljubljanu kod Vive i Igora Bašina Bigora, Bigor je imao fanzin „ Diks“, Bigor kaže u ”Škucu’‘: „ Punk braćo, nemojte popiti po tri piva , popijte po jedno, došao je Ivan pa da kupimo njegove knjige. „ I to sve na srpskom, ne na slovenačkom. I onda su kupovali ”Žuti ker”, „Plastično lice“,  čak i „ Gene Roma“ – „Idu Cigani“ moje pesme sa šabačkog vašara. Tako je bilo i u Zagrebu, u rnr i punk sastajalištu ”Jabuka”. Nikada nisam imao nikakve probleme jezičke ili nacionalne, oni su svi govorili srpskohrvatski, a ja nisam znao slovenački ili makedonski ili mađarski ili slovački, ali nam to nije pretstavljalo barijeru. Pank je bio naša religija, naša nacija. Tako i u Puli, Sarajevu, Skopju, Subotici, Titogradu… svuda… Novac od prodatih knjiga ulagao sam u moje nove knjige ili sam pomagao mlade punkse, nemaju za odlazak na koncerte, ili da fotokopiraju fanzine, a ja im pošaljem novac. Kad pankeri odu u vojsku, sve sam ih posećivao, nosio im cigare, fanzine, demo snimke, moje knjige. Svaka moja knjiga je fanzin, jer uvek uvrstim i pesme, priče i stripove naših punksa… Kad sam u vreme raspada federacije bio i ja u velikoj krizi, besparici, mnogi punksi su me posećivali i donosili ponešto za hranu, od svojih rođaka sa sela. A kad su pre nekoliko godina bile strašne poplave, nudili su mi dom, širom bivše federacije. Kod pankera, rekoh, ne postoji podela po nacionalnoj, verskoj, jezičkoj i rasnoj podeli. Jedino važno je- biti Čovek, a ne Zver!


 
Mnogi vas poznaju po punku , anarhizmu i samoizdavačkim delatnostima, ali malo ljudi zna da ste recimo pisali tekstove za renomirane umetnike, poput Josipe Lisac i Darka Domijan,  dok ste ’70. tih i ranije boravili u Zagrebu. I ne samo za njih već i za mnoge druge. Odakle to?
To je moj pred-punk period, jer ja sam najpre bio roker – diskofil. Godine  ’65. i ’69–te  bilo je takmičenje u Sarajevu, Radio Sarajevo, organizator Nikša Dabović, birao se najbolji diskofil. Ja sam oba puta  osvojio zvanje “najboljeg Yu diskofila”.  Nisam ni slutio da ću početi da pišem iako sam studirao književnost, ali uz druženje i sa pesnicima to je došlo samo od sebe. Tada je počeo da izlazi zagrebački „Pop Expres“.  Raspisali su 1968. konkurs za „Zlatnu liru“, pošaljem pesmu pod šifrom i pobedim.  U žiriju je bila Maja Perfiljeva, a tad nije bilo ni telefona, komunicirali smo putem telegrama, pisama, ili preko pošte zakažem razgovor pa čekam na poziv u poštanskoj govornici. Pitam Maju kad ću dobiti tu ”zlatnu liru”, a Maja kaže nagrada je simbolična, neko će da komponuje na moje stihove, neko da otpeva, pesma ide na Subotički omladinski festival… I tako je i bilo. ’69. Odemo kompozitor Rajmond Rujić, basista grupe „Roboti“, ”Delfini” i ”Wheels of fire”, otpevao je Dalibor Brun. Tad su pesme bile u fazonu, „ Aj, ljubavi, daj, znaj, baj baj…“ A ja psihodelik ”Trenutak sreće”! ” Zrno bisera more mi obećava/ prepušten simfoniji tog šaputanja/ sa stene silazim u plavetnilo/ za njom, za njom, u snove/. Na harfama od morske pene/ sviraju nimfe samo za mene/. Cvetovi korala kradu spektru boje/ i postaju zvezde moje/samo moje. Žezlo Neptun mi daje/, uzmi, reče, vladaj/ sve je tvoje/. U zanosu ne osetih da me nose/ valovi silni, neukrotivi, nemirni/. Sada sam školjka otvorena/, pesku i suncu žrtvovana „… To je za ono vreme bila atomska bomba u pisanju tekstova. O čemu ovaj bulazni! Ali to je Dalibor tako otpevao da je publika bila na našoj strani, no nismo dobili nikakvu nagradu. Čak nas nisu stavili na lp ploču, pesma traje osam minuta a po dva minuta su bile ostale pesme, i PGP može da stavi četiri pesme umesto naše jedne. Radio Beograd čuva taj snimak i do skoro je bilo na YouTube- u , međutim sad YouTube skida zbog autorskih prava što je besmisleno, jer to je Rajmondovo i moje. Mi smo tad bili početnici. Puni snage, energije, borbe za R’n’R. Nije bilo medija, nismo imali fotoaparate, iz tog doba imamo po neku fotografiju, ali nama to nije ni bilo bitno. Nama su te astralne slike unutar nas bile veoma značajne. Josipa Lisac , Rajmond Rujić i ja smo posle učestvovali na Takmičenju muzičke omladine Evrope u Burgasu, Bugarska. Negde krajem šezdesetih, ne sećam se tačno, osvojili smo sve nagrade pesmom „Zamak od Lišća“. Kada se Josipa vratila nije mogla da snimi, upoznala je Karla Metikoša, otpočeli su da se zabavljaju, pa je usledilo venčanje, medeni mesec, pa je raspisana audicija za pevača, i Darko Domijan koji je tad bio srednjoškolac, to snimi. Rajmond Ruić i ja smo za Darka uradili mnogo toga, između ostalog i hitove ”Ulica jorgovana”, ”Laku noć Katarina”, lp ”Pastir kraj vatre”. Tada sam dobio nagradu kao najbolji tekstopisac SFRJ . Ovih meseci, ”Ulica jorgovana” udarna je pesma u povratničkom filmu Žarka Lauševića ”Smrdljiva bajka”. Vidim na Youtube pesma ima preko pola miliona lajkova, tj. slušanja. A kako su me pre pola veka napadali i zbog te pesme! Ni jedan festival zabavne muzike nije hteo da je primi. Šta mi znači to ”plavi veo, zlatna žica”… ili ”gori zemlja, gori kamen, sunce ugljen, nebo plamen”? Pa to su stilske figure, branio sam se. Plavi veo je nebo, zlatna žica je sunce. A kad je velika žega, vrućina, kažemo da sve gori… Jedva smo je snimili, ali odmah je postala veliki hit i još uvek traje. Napadali su me i zbog pesme ”Laku noć Katarina”. Šta mi znači ”potonula suncu lađa, mesečevi klas se rađa”?  Pa glupaci i nepismenjaci, znači da sunce zalazi i da dolazi noć… Kad smo 1974. snimali lp, svi muzičari dobiju istovremeno poziv za vojsku, tada je to bilo 18 meseci, svi u najzabačeniju kasarnu, u Kičevo! Neko nam je iz zlobe i zavidljivosti smestio, a drugima su odlagali vojsku.
Imate mnogo tekstova iz ranog i kasnijeg perioda stvaralaštva, pesama pisanih u čistoj lirici, etno, punk , psihodelik tekstova koji nikada nisu objavljeni ili su stopirani sa objavljivanjem, bez obzira da li je bio u pitanju nosač zvuka ili štampa. Šta se zapravo dogodilo sa svim tim stihovima i rečima?
Napisao sam i himnu za kultnu emisiju ”Veče uz radio”, Nikole Karaklajića, sedamdesetih. Komponovali su Lazar Ristovski, sada pokojni, onda orguljaš ”Bjelog dugmeta” i Miša Aleksić, sada basista ”Riblje čorbe”, a pevao je bend ”Zajedno”. S Mišom sam imao i bend S.O.S., snimili smo singl ”Čovek i pčela” i ”Znam kako je”. Stihove su mi snimili i bendovi ”Rondo”, ”Mudra sova”, ”Tetrapak”, ”Posebno pakovanje”. Trenutno najslušanija srpska etno pesma je ”Žubor voda žuborila”, na moje stihove i muziku Radoslava Graića. Prošle godine sam objavio knjigu pesama: „ Moje pesme – Moji snovi“  i tu sam detaljno opisao svaku ploču, kad je nastala, kako, s’kim, ko nas je kritikovao – ko nije, i svi stihovi su tu. Nedavno sam objavio i „ Moje knjige – Moji snovi“, jer imam mnogo godina iza sebe a malo godina ispred. I ako ja to ne ostavim o sebi, ko će posle to… Ja sam pričao o svakoj svojoj knjizi. U  bonusu, tj. dodatku je ono što je u pripremi.
ivan-glisic-roman
Šta se tačno to vama dogodilo te davne 1975. ?
Te za mene najprelomnije godine otišao sam sa svojm učenicima, članovima engleske sekcije, na ekskurziju u London, bilo je leto i prvi put smo videli pankere. Nismo imali pojma šta su! Idu momak i devojka, na njima robijaško odelo, crno belo štraftasto, neke lude frizure, crni lanci od plastike, jedan od mojih učenika je prokomentarisao da sigurno reklamiraju Čaplinove filmove, i mi za njima. I uđemo u Hajd Park kad odjednom kose u svim bojama, čiroki, lanci, čuda, bilo je i mojih vršnjaka, i starijih, i tako smo seli sa njima – speak – speak – speak. Saznali šta je punk, oni nas nude pivom u koje su stavljali kocku šećera i ceđeni limun – to su zvali „Shandy“ i svi su ga pili. Mene su pitali šta slušam, a ja sam u to vreme slušao anarcho – rock , The Who, The Kinks, The Pretty Things...
Oni su sve to već znali, tako da se ne može reći da je pank počeo ’75. Bilo je i života i muzike i pre toga, kao što će biti i posle nas. Vlast ih je proganjala, negirala, pokazali su mi i samizdat novine – fanzine, i objasnili šta je to, tu slobodno pišu o negativnim pojavama u kapitalizmu koji sebe licemerno naziva najhumanijim i ivan-glisic-punk-poezija-anarhizamnajdemokratskijim, a proganja kritičare i neistomišljenike. Vodili su me u svoje domove, teška sirotinja, roditelji bez posla, žive od socijalne pomoći, kao sada u nas. Kad smo se vratili nazad, ja sam osnovao bend a tada je punk polako zahvatio celu SFRJ – tako smo formirali Pank Prisnu Porodicu, i mnogo se družili, rekoh, kao da smo prava porodica, braće i sestre… Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Rijeka, Pula, Vinkovci, Subotica, Slavonska Požega, Novi Sad, Ruma. Kragujevac je imao kultni bend ”KBO”, često sam išao kod Voje u njegov Češnjak studio, koji je bio prvi punk studio u SFRJ. Nezaboravna vremena, nezaboravna druženja. Svi za jednog, jedan za sve! I dopisivali smo se, slali jedni drugima razglednice s puta…

Vi ste i pre Punka bili prilično buntovni jer ’68. ste napisali „ Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi“ , taj roman nikada nije izašao u izvornoj verziji,  a 19 godina kasnije je Želimir Žilnik hteo da snimi film, međutim nikada nije to uradio. Šta se tu zapravo dogodilo?
To je  u stvari bio prvi Yu r’n’r roman, o našim prvim rokerima, Zoranu Mišćeviću i ”Siluetama”, i o makedonskoj r’n’r grupi ”Juniori”, i o Prvoj i Drugoj Gitarijadi u Beogradu, sredinom šezdesetih, na Sajmištu, i o tome kako su po školama šišali one sa neprikladnim frizurama i pravili od nas skinhedse ili budiste, to je tad bila kazna, a ne trend ili moda. O progonima zbog slušanja Bitlsa i Stounsa…  Mašić  Slobodan je to trebao da štampa, međutim objavio je knjigu „ Crveni kralj“ , Ivana Ivanovića o korupciji u jugoslovenskom fudbalu, mislim da je bilo početkom sedamdesetih. I nakon toga je Ivanović dobio otkaz na poslu, uhapšen je i poslat na dvogodišnju robiju, inače je bio profesor srpskog jezika i moj kolega. Milicija je tada došla kod Mašića i pokupila sve rukopise, pa i moj.  Dolazili su i kod mene, vodili me na saslušanja. Peca Popović je hteo da objavi knjigu u izdanju časopisa ”Džuboks„ , međutim rasture slog u beogradskoj štampariji. I Peca je uspeo samo jedno poglavlje da objavi, uz r’n’r opaske Baneta Moskovljevića. I to je bilo to. Mašić je roman objavio, 1988., verziju koju sam napisao po sećanju. Iako je prva verzija bila mnogo više kritička i oštrija i ova je razgrabljena, a štampana je u 4000 primeraka. To je bilo posle Titove smrti, rokenrol je opet bio zabranjen, mediji nisu pisali o ovoj knjizi. Spremam drugo dopunjeno izdanje gde sam ubacio dosta stvari kojih sam se naknadno setio. Šta će biti – videćemo. Il’ će biti za života ili će ga punksi objaviti posthumno! A Žilnik je nameravao da snimi film po njoj i po mom prvom punk romanu ”Rock and Roll Warriors”. Dolazio je u Šabac, obilazili smo teren sa šabačkim rokenrol i punks ratnicima. Ali, zaratilo se…
rock-n-roll-warriors-punks-not-dead-ivan-glisic
Kako ste dolazili do ploča stranih izvođača tih godina?
Mika Antić mi je dao adresu Mitje Cjuhe iz Slovenije, koji je nabavljao ploče po paprenim cenama. Moja plata je tada bila 12 000 a singl Biltsa ili Stounsa je bio 3000 – LP je bio 6000 ! I Mika mi posle kaže: „Uzmi, kao novosadski diskofili, dva parčeta papira i između njih stavi indigo a u sredinu dvadeset dinara, naš papirni crvendać, i pošalji „EMI „ kompaniji, i ja pošaljem, i stvarno mi stignu tri LP –a i još mi ostane neki kusur. Pesnik Mika Antić, malo se zna, bio je urednik prvog muzičkog časopisa u Yu, ”Ritam”, početkom šezdesetih. U to doba ako dobiješ iz inostranstva paket, službenici pošte su morali da nose u SUP, onda bi te pakete tamo supovci, danas mupovci, otvarali i pozivali nas. Neki su nas puštali sa pločama a bilo je i onih koji su ih zadržavali, verovatno za svoju decu. Jer danas kada vršiš analizu jugoslovenskog rokenrola, skoro sve važne ličnosti tadašnje r’n’r scene su bili deca policijskih islednika, generala, majora, oficira JNA, i s’jedne strane je to bilo dobro, jer kad smo se družili, milicija nije smela uvek da nas dira, ali su deca tih ”mudonja” zato mogla da uvek urade  i kažu sve ono što mi nismo mogli, sve im se gledalo kroz prste. Tako se r’n’r ustalio, ali su neki od njih, naročlito rokeri iz Bosne, raspalili kasnije u turborok, rok s primesama kiča,  i to je izazvalo lančanu reakciju, dovelo je do pojave ”narodnjaka”, tj. do pogubnog turbofolka, koji sada žari i pali, televizije imaju audicije za nove pevače, a u žirijima budu, nažalost, i neki rokeri iz mog vremena…
Da li po vama nedostaju novine kao što su recimo bile Džuboks i šta sad čitate od toga?
Postoje tu i tamo novi punk fanzini i to ja uglavnom čitam, kad mi ih pošalju. Čitam i rukopise koje mi šalju neki novi punksi. Ovih meseci sređujem moju dokumentaciju. Imam nekoliko hiljada pisama i na stotine fanzina iz bivše federacije, puni koferi, kartonske kutije, plastične kese, pa najradije čitam ponovo sve to. A novine, poput Mikinog ”Ritma” i Pecinog ”Mini džuboksa” i velikog ”Džuboksa” danas ne bi mogle da opstanu, jer danas nažalost više nemamo ni izvorni rokenrol. A pankerima to i nije važno, jer imaju i danas svoje fanzine, ne kao nekad onoliko, ali ok, bolje išta nego ništa. Inače, bio sam urednik za rokenrol poeziju u ”Džuboksu”, sedamdesetih.  Mladi mahom prate tabloide, žutu štampu. Mi smo do Titove smrti čitali upravo obrnute sadržaje , što o rokenrolu, što o ozbiljnim kulturnim temama – bilo je na desetine omladinskih časopisa, što je posle Titove smrti sve „zabranjeno“. Danas nema ni konkursa pod šifrom. Za konkurs traže ti ime, prezime, broj žiro i tekućeg računa. Neko reče, daš im podatke, oni nazovu banku, pa ako imaš para kontaktiraju te u potaji, ti kupiš nagradu i hvališ se da su ti je dodelili. I za Evroviziju nekad je bio konkurs, pod šifrom, javi se na desetine autora, a sada neko po svojoj volji odabere jednog kompozitora, jednog tekstopisca i pevača, uglavnom izvikana imena sa estrade, nema konkurencije. Ono sve najgore ali tada još netipično iz SFRJ, sad je postalo tipično i još gore, a ono najbolje je potpuno nestalo…ivan-glisic-punk-satan-panonski
Kolika je razlika između današnjih Punk bendova i punkera u odnosu na vreme kad je Punk još bio mlad ?
Punk je od početka bio nepodoban za elitu novca i vlasti i samozvanu elitu duha, Krleža bi rekao ”za Nove Glembajeve” koji su se obogatili ili došli do fotelja na mukama naroda. Jer i pank je, kao pre toga naši umetnici koje je vlast proglasila za ”Crni talas”, ukazivao kroz tekstove  na demo snimcima, i u fanzinima i knjigama na tada, rekoh, još netipične negativne ali sve prisutnije pojave u socijalističkom društvu. Iako gledajući današnje punkere naspram ondašnjih – onda smo ipak bolje živeli, socijalizam je ipak beba u odnosu na kapitalizam. U socijalizmu nije bilo nezaposlenih, firme su te porodično, preko sindikata, slale besplatno na zimovanja i letovanja, za Osmi mart se sa koleginicama išlo besplatno u inostranstvo, imao si stan preko sindikata, besplatno školstvo, studiranje, lečenje, džeparac je deci bio lep, recimo ja nemam novca da objavim roman „ Žuti ker“ – pankeri skupe lovu od svog džeparca i kažu: „ Evo mi štampamo!“ . Tako smo štampali singl vinkovačkog benda „ Pokvarena mašta“. I beogradskog ”Robna kuća”, 500 maraka je koštalo, ali skupi se nas dvadesetak i štampamo! A ovi novi klinci koji danas baš imaju veće razloge da kritikuju elitu vlasti i novca, svetovnu i versku, i samozvanu elitu duha – uglavnom ćute! A roditelji im bez posla. Izdržavaju ih babe i dede, penzioneri. Socijalna raslojavanja ogromna. Upisi na faks astronomski! Čujem da je za arhitekturu skoro tri hiljade evra! To je dvogodišnja randnička plata, da je celu štediš.U vreme Pank Prisne Porodice, roditelji svih pankera bili su zaposleni. Razlike u platama minimalne. Čistačica petsto dinara manje od mene, a ja petsto dinara od direktora. Sada ti ili godinama čekaš posao, ili radiš a ne primaš platu, ili primaš 2oo evra mesečno, a neki na vlasti i oko nje čak 19 000 evra mesečno! A računi stižu, dolaze ti izvršioci, popisuju ti stvari. Sindikati postoje samo na papiru, mrtvo slovo. A kad je neki političar radio a da ne prima platu po godinu, dve ili tri i da štrajkuje zbog toga. I kome su od političara, bilo ovih na vlasti ili u opoziciji došli izvršitelji da popisuju stvari? U SFRJ jeste bio Savez komunista, jedna jedina partija, ali nije ta partija finansirana iz budžeta, nego od članarine članova. Ja nisam bio član SKJ i od plate mi nije odbijano dva posto. Sada imamo preko sto stranaka i sve se finansiraju iz budžeta. A da se to zakonom zabrani, kao i preletanje političara iz jedne stranke u drugu, svi oni bi pobegli iz politike. Imamo i preko sto pedeset nekakvih agencija, a Nemačka sa sedamedeset miliona stanovnika ima samo šest agencija! Mi smo imali takozvani ”crveni pasoš”, putujemo po svetu i na carinama nam se klanjaju, ne pregledaju nam prtljag, toliko smo bili cenjeni. Studenti su mogli uz indeks da putuju po svetu, mesec dana skoro besplatno. Eto, rekoh, vodio sam đake na letovanje po Londonu. Kad sam postao novinar, imali smo besplatne autobuske, vozne i avionske karte. Mladi punksi sada i ne mogu da putuju, nemaju pare, i da, imaju granice i carine na sve strane. Ne mogu kao mi nekada da se uživo druže, nego uglavnom virtuelno, preko interneta, ne mogu da šalju fanzine, kasete, knjige po nekadašnjoj federaciji. Mi smo nekada za paket do kilograma plaćali ptt simboličnu uslugu dva dinara! Sada je ptt usluga hiljadu i po, a vrednost fanzina ili knjige dvesta ili trista  dinara. Gledaj ulice: imaš banku, ideš po kredit! Vidiš kockarnicu, hajde da stavim nešto možda ću dobiti! Staviš i izgubiš sve. Odeš kod zelenaša, on te smlati kamatama, nikako da vratiš dug, policija mu ništa ne može. Prodaš neki nakit ako imaš, oboleo odeš u apoteku, tamo red kao pred Narodnom kuhinjom, i na kraju eto Pogrebnog, a rodbina nema para da popovima plati astronomsku cenu za sahranu. Jad i čemer! Orvelovski užas! Pank nam polako preuzimaju deca iz viših slojeva, kao nekad rokenrol. Osnuju tobože pank bend, ili napiše neko od njih tobože punk roman, pevaju i pišu  o teškom životu a nisu ga osetili na svojoj koži, nisu prismrdeli pravom panku! Žive u luksuznim stanovima, sa bazenima u dvorištima i voznim parkovima. O njihovim roditeljima i o njima reportaže u luksuznim revijama za bogataše. Iako u čitankama piše sve najgore o panku, evo još jedne nelogičnosti: Vidim neki političari otvaraju pank svirke, punk slikarske izložbe. Fol, vole pank, bili su pankeri, a ovde dopuštaju onakve tekstove o panku u udžbenicima.  Mi se u pank sceni svi znamo. Za ove političare, nazovi pankere, nikad, baš nikad nismo čuli! Оvo je samo njihov predizborni manevar, da navuku lakoverne mlade pankere da glasaju za te političare. Jer jedini hrabri ljudi su i dalje pankeri, ali oni pravi, nepotkupljivi borci za istinu. Moraš iz „baze“ da osetiš svu tu našu muku, bol i jad, eksploataciju i maltretiranja. I kao što sad imamo turbo folk i turbo rok imamo nažalost, tu i tamo, i turbo punk.  Mi smo imali svirke svuda, nije bilo bitno gde… širom SFRJ. Međusobno smo se svi znali i pozivali na gigove po šupama i sklonopadima… Spavaće dvoje kod mene, troje kod tebe ili nekog drugog. Skupimo i novac za putne troškove. Sad se događaju mnoge elitne manifestacije, nekakvi silni festivali i koncerti na kojima se, uz r’n’r bendove, pojavi po neki punk bend, i čuo sam da dobijaju silnu lovu, ne znam da li je to tačno, ali radi se o ciframa od nekoliko hijada eura. Za sat vremena! Hajde, ok! Ali ako si pravi punker i dobio toliku lovu, daj deo za objavljivanje nečije punk knjige, fanzina, diska nekog mladog punk benda. I ovi super plaćeni bendovi obilaze razne destinacije, i neka po nastupu zaista  uzmu, oni sami to najbolje znaju, po dve – tri hiljade eura za sat, a moja primanja su 220 eura za mesec, i oni mi sad pričaju ja nisam roker i panker, oni su rokeri i pankeri! – Kao: Šta onaj matori zna? Pa ja sam bio na izvoru roka i panka a oni koji su sad tu, nisu bili ni u spermatozoidima u jajnim ćelijama svojih roditelja, i takvi, kažu: Pa mi ne znamo ko si ti! A ja njima: Ma pokrijte se ušima! Ne znam ni ja vas. PANK NIJE TREND, ON JE ODGOVOR!… Nažalost, moje generacije je sve manje. Što izginulo i obogaljeno u ratovima, što obolelo pre ili posle, što emigriralo, što preminulo. To sam opisao u mom punk romanu ”Čizme slobode”. No, ima tu i tamo mladih rokera i pankera koji ipak znaju za nas matorce, rokere i pankere iz prve generacije rokenrola i panka. Imam i pesmu ”Hej radniče”, spot je snimila grupa ”Horkestar”. A hrvatski punk bend ”Sirova smjesa” snimila je moju punk pesmu ”Puš maj kar”. Javili mi se i r’n’r bend ”Copy & Paste”, iz Zemuna. Otac jednog od njih, moj vršnjak, čuva sve brojeve ”Džuboksa”. I bend je našao moju pesmu ”Balada o Hendži – Džimi Hendriksu”. Pitali su dopuštam li da komponuju i snime? Dopuštam. I snimili su. Ima ih na youtube, Koncert na krovu, četvrta pesma po redu… A Daniel Radočaj Raki, punks iz Pule, i ja napisali smo punk roman ’’Vodič kroz Krležu’’, koji je sada na listi dopunske lektire za maturante srednjoškolce u Hrvatskoj. Sa Selverom Viljevićem iz Tuzle pripremio sam moj punk roman ’’Orlove kandže’’. A punksi iz Rume dođu po mene kolima, ja nemam ni bicikl ni kola, i vode me na Rumapunk festival, svake godine, sredinom septembra u Rumi… Mladi punks Ivan Velisavljević, bio je među najboljim studentima Beogradskog Univerziteta, inače magistar je književnosti i dramaturgije, ali nažalost, bez posla je, a ima suprugu i dvoje dečice, sada su na ceni lažne diplome a ne one prave, Velisavljević je adaptirao tri moja punk romana – ’’Čizme slobode’’, ’’Plastično lice’’ i ’’Šljamhaus’’,  i triput je osvojio nagrade na konkursu Drugog programa Radio Beograda za radio drame. Ima snima
ka na youtube. Punks Siniša Dugonjić snimio je dokumentarac ’’Fanzini s Marsa’’, o nama, najstarijim punksima i fanzinašima, Vasa Radovanović, Uroš Smiljanić, ja… Snimio je i igrani film ’’Pojačalo i gitara’’, po punk priči Slobodana Tišme, starog pankera. Velisavljević je glumio mladog Slobodana, a ja Slobodanovog oca. Pred raspad federacdije, RTS je snimio dokumentarac o srpskoj pank sceni, po scenariju Maše Jeremić – ’’Hodošarije’’, s bendovima ’’Autopsija’’ i ’’Napred u prošlost’’, i o meni. Nažalost, nismo tada imali plejere i kompjutere pa nemamo snimak. Velika šteta.

I za kraj: Vi ste ove godine bili među kandidatima za NIN-ovu nagradu, za vaš pank roman „Goli sin“…
To je moj roman o junaku koji je odnekud iz Svemira došao na Zemlju, u nezahvalnu i tešku misiju prosvetljenja, među Zemljane leprozne umom i duhom. Nije mi to bila prva kandidatura. Godine 1999. bio je na spisku moj roman ”Mikalenđelo-avantura tela i duha”. Deset godina kasnije, moj roman o staroj Srbiji, ”Pasja nedelja”. A 2014. moj pank roman ”Orlove kandže”. Nagradi se nikad nisam nadao, jer iza mene ne stoji baš niko, a tu su, čitam i pratim na internetu osvrte,  oštre bitke velikih izdavačkih kuća, klanova, političkih partija, rotarijanaca, masona… Bilo je o tim nagradama mnogo priča i u javnosti, rekoh ukucajte na internetu pa pročitajte kakve su to prljave bitke i podmetačine. O tome su govorili i Svetlana Velmar Јanković i akademik Ljubomir Simović, da se u nas sve može kupiti, pa i nagrade. Govorili su i o nacionalnim penzijama. Dobili su je i njih dvoje ali su odbili sa obrazloženjem da nisu ni konkurisali, a nisu ni pohlepni, i kako članove komisije nije sram što dodeljuju nacionalne penzije i onima koji ne konkurišu i koji imaju para, recimo akademicima. Pa uslov je da budeš ubogi umetnik, bez ikakvih primanja i bez imovine, a dobijaju je i kraljevi i kraljice estrade koji za jedan nastup trpaju u džep od dvadeset hiljada do sto hiljada evra! Po meni, uslov za svaku književnu nagradu je da se dodeli uvek drugom autoru, a ne da neki pisci dobijaju po nekoliko puta, i tako se međusobno takmiče. Onda bih da žiri bude isključivo od pisaca koji su dobili nagradu i da svake godine ispadne jedan od starih, a uđe najnoviji dobitinik, a ne osobe koje iza sebe nemaju nikakvo delo. Kako u nas sada stoje stvari s tim nagradama,  primer je i iz 2009. Tada je raspisan konkurs i za nagradu ”Gospođin vir”, mislim da je to bio grad Požarevac i časopis ”Braničevo”. Uslov da roman bude o staroj Srbiji, pisan starim srpskim jezikom, i da je ćiriličan. Ja sam poslao i njima ”Pasju nedelju”. Međutim, uskoro se u ”Politici” pojavilo obaveštenje organizatora da se konkurs poništava jer jedna moćna politička stranka zahteva da dobitnik nagrade bude jedan njen pisac. Organizatori, iz straha od odmazde, nisu naveli koja je to stranka i koji je to pisac nego su poništili konkurs i tako kaznili sve nas koji smo pošteno konkurisali i poslali po sedam primeraka knjige. Meni je najveća nagrada kad pankeri čitaju moje knjige i kad napišu prikaz u fanzinima ili na nekom sajtu i blogu, ili kad na pank okupljanjima kupe moju nonprofit i samizdat knjigu. Rekoh, mnogo su me mladi čitali po dijaspori i bivšim republikama, ali otkako je naša Pošta astronomski digla cene ptt usluga, tj. slanje paketa s knjigama i fanzinima, da paket  košta dvadeset puta više od same knjige ili od fanzina, sve se svelo samo na uže područje, na našu deželu, i na naše osiromašene pankere koji su bez posla, a često i njhovi roditelji nemaju za koru hleba a kamoli za knjige i za ogromne dažbine države za struju, vodu, grejanje, komunalije, lekove, kamate bankama i zelenašima, pa im u domove upadaju izvršitelji, popisuju i rasprodaju stvari. Zaista sramno i nehumano! A ja pišem o tom jadu i čemeru, o toj nepravdi prema sopstvenom narodu, od strane političara, popova, tajkuna, zelenaša, za razliku od većine nagrađivanih pisaca koji pišu idilične romane o svojim idiličnim ljubavima ili o idiličnim ljubavima svojih baba  na dvorovima kraljeva i aristokratije, i znaju to o čemu pišem i mnogi članovi raznih žirija te i ne verujem da svi pročitaju moju knjigu, nego samo kažu: ”Eto opet ovog matorog pankera Glišića. Sve njemu nešto smeta i uzbunjuje ljude!”… A ja ne uzbunjujem, nego ih navodim na to da ne budu slepi kod očiju, da  gledaju, da razmišljaju, da umom i duhom ne tapkaju u mestu i da od svoga uma i duha ne stvaraju armirani beton, što je cilj onih na vlasti i oko nje, svetovnoj i verskoj, i eliti novca i samozvanoj eliti duha.
ivan-glisic-punk
Ivan Glišić i danas živi u Šapcu. Neumorno  radi, piše, i ne zarezuje nikog kod koga nazre iole „šminke“. Dotkom se sprema da na proleće objavi specijalno izdanje posvećeno ovom vanserijskom piscu koji je odoleo i izneo na leđima svo svoje breme koje mu je život podario i ono koje je sam sebi natovario na leđa umesto ušminkane odeće od lažnog morala i stare slave. Do tada ko ga mrzi – može da mu pljune pod prozor. Ako dobaci…
 

(Visited 299 times, 1 visits today)

1 Comment

  1. Cizma neslobode

    Prvo : matori je gej i voli klince. pank mu je dao mogucnost da predatorise medju najslabijima. Kao umetnik, to je njegova stvar, kome se svidja svidja ali on je o panku znao vrlo ograniceno. Drugo ,verovatno da posle 86e nije nista cuo, niti je on zaista muzicki tip. On je umetnicki tip i trazi umetnost u tom crno belom svetu nepravde i anarhizma.
    Sve ekipe su ga obelezile kao predatora i svi su ga se klonili. Covek koji se dopisivao sa satanom panonskim da bi se sreli za sex. Jednostavno sve je to previse bolesno, jedan zakljucani svet jednog potpunog frika.
    Trece : Apsolutno najjednostavnije resenje gubitnika je da se ogrne svojom nesposobnoscu i da tako uniformisan krene da peva i urla kako je zemlja dehumanizovana. Dudulicu, uradi nesto za sebe. A ako si nesposoban pa naravno da ti evo heroina i piva i gluposti jer za bolje nisi. Zavrsio si faks? Hm pa nisi ga zavrsavao ni za kog osim za sebe , da bi svojoj deci napravio nesto. Niko nije duzan da ti da posao ako posla nema. Mozda i ne treba da ga ima.
    Poi

Leave a Reply