Nepolitikin Zabavnik

U PROLAZU

Reči o Rečima, Milovana Mićovića…

Umesto naslova…

„Šta nam je ponuđeno ovim rukopisom? Magija? Ili, doslovnije interpretirajući naslov, oda „vatrenoj vodi“? Parafrazirajući jednu od pesama Milovana Mićovića, onu na 17. Strani, stići ćemo do jednog, od mogućih odgovora – ili ćemo, tek, prečicom, pokušati da stignemo do cilja – nastojanja da što pre, u nekoliko rečenica, opišemo pesnički rukopis pred nama. Umesto očekivanih „ožiljaka mladosti“, umesto „divlje vatre“ pred nama je ispovest gradskog momka. Jednog od onih koji u opštoj podeli na junake i antijunake, heroje i žrtve, sebe vidi kao usamljenog jahača … i to ne kao poglavicu, niti kao ratnika, nego kao vrača – zadubljenog u svoje rituale… Iza ovog metaforičnog, dakle uslovnog, okvira nalaze svakodnevni, jednostavni, neposredni, čak intimni,doživljaji sveta. Milovan Mićović potvrđuje da je pesnik sopstvene sudbine. To nije nedostatak, već znak autentičnosti, prepoznatljivosti,tj. Osobenosti ovih stihova koji su, kao jedan stalan proces, zatočen u vrenju, previranju.traganju za smislom u trajanju.“

Iz recenzije Zorana Đerića

mićović-dotkom-bio
Kako je danas piscima i pesnicima  u Srbiji?
Pa, inače, zabavno dosta, kao, imaš Tišmu koji je dobio nagradu… Novog Sada, je l? I Ninovu Nagradu? I od svega toga, šta on ima? Ništa. U kom smislu?  Ništa od statusa koji bi mu omogućio da nastavi s radom za koji je nagrađen. A ko čeka pare od toga, taj se negde prevario u matematici.
Šta je sa delima koja se pišu namenski da bi bila realizovana kroz predstavu i film?
Iskreno rečeno, u skorije vreme nismo videli išta kvalitetno, a ekranizovano. Kod same  poezije je to svakako teže ostavarljivo, čini mi se ni kod novela i romana. A poziju moš’  računati ko onu upitanost plavuše iz hrvatsku serije: “Poezija!? Jebeš pesmu koja se ne peva!“. Što bi rekla danas svaka prosečna osoba.
Koliko dugo već stvaraš, kad smo kod toga.?
Sećam se da sam u 7. razredu osnovne škole dobio prvu nagradu za neki rad. Kasnije kada me je bilo u mojim soliranjima i u Malinjaku, Mrci, i Mašincu, naravno; negde po Garudi koja mi je odgovorala po senzibilitetu… Dolazeći i odlazeći preko mosta, pešaka. Od Sansa do Djave… Tokom svega toga ja sam nalazio inspiraciju, kao kad sam sedeo na klupi kod Atine i kada me jedna od prvih pankerica u NS uhvatila za kosu, privukla sebi i rekla: „ Jao što si lep , samo kad bi se ošišao…“ – to je poezija.
Imam neki čudan osećaj da je u Sremskoj Kamenici postojala veća doza kulture pa čak i 90-tih naspram današnjih dana. Pisci su sarađivali, pravljene su pesničke večeri i akcije. Danas toga nema. Šta je po tebi uzrok tome? Fejsbuk, nemaština, kakav sad izgovor?
Pazi, postojalo je 90 –tih „Udruženje građana u oblasti umetnosti“. Toliko rogobatan naziv nisi čuo. Ali, morali smo da se formulišemo nekako. Tada su me pozvali kamenički slikar Tima i Kosta Kuzman, vajar, pesnik, slikar – jer smo uvideli da u Kamenici imamo veliki broj raznovrsnih umetnika. Mojak, Kešelj, Budžarov..(izvinjenje nepomenutim) uz nešto ljudi što pišu! Registrovali smo udruženje. Kad je stigla prva kinta – sredili smo biblioteku i restaurirali koliko smo mogli. Dobili ključeve na korišćenje i tako je počelo. Drugu kintu smo dali za kameničku crkvu, sledeću za Dečije selo i onda su počeli da dolaze klinci.  Tako se priključio i Vukota, Mirko, Đorđe, Rubinčo, pokojni Milan bibliotekar. Imali su promocije ovdašnji mladi pisci, ali i iz okolnih mesta, a valja pomenuti i konvoj “Novi Sada Bijeljini s Ljubavlju”, 97. mislim, gde smo, na par dana, s Udruženjem likovnih umetnika Novog Sada i Ekološkim pokretom obradovali Bijeljinu, kako reče gradonačelnik i bili domaćinski ugošćeni.
novak-tadonjić-dotkom

I onda se setimo Novaka! Novaka Radonjića, pesnika i slikara, koji je živeo, stvarao i umro u Kamenici gde je i sahranjen, a po njemu se zove samo jedan mali ćošak… I kolika je to sramota za Kamenicu. I onda – svi spremni. Ukrstim livnicu „23 OKTOBAR“ u Novom Sadu, kadgod… „POBEDU“ u Petrovaradinu, “STANDARDMEDIU” takodje i bronza stigne, odlivanje i eto! Čermak je bio autor dela. Tragedija je bila kasnije da je skulptura jedno vreme  bila tu, dok bista nije odvaljena, jer su hteli da pokradu bronzu, da bi bila izmeštena sa Kameničkog trga iza zgrade Šumarije. Postament je stajao tako avetinjski, ni ime nije bilo na njemu, neko vreme.
Ti si 90-tih izdao čak četiri zbirke pesama? Malo hrabro ili ludo za to vreme?
Pa, slušaj, uraditi to devedesetih, s egzistencijalne strane  bilo je isto što i  pucati sebi u stomak.
Koliko je moglo tad da se prezentuje?
Teško da ima puno ljudi kojima znači neki pročitani tekst. Mislim, takvih sadržaja kojima vreme ne može ništa… pa, i kada ih bude, većina to konzumira kao kokoška kukuruz – kako proguta, tako i izbaci. Bez obzira u kojoj formi. Kao: „ Znaš onog garija što šepa? E pa on je napisao „ono“ !“, ili što si ga sinoć video pijanog ili u kolicima, vozi avion ili ne znam šta to je  ON napisao. Znaš, „ONO“! Mislim…. Koga boli kurac!? 90–tih se to nije mazalo po lebac, a istini za volju, ni mnogih kasnijih godina pa ni sada, 93.-će za vreme fantazmagorične hiperinflacije sam objavio prvu knjigu. Mimo one koju sam spremio za 94.-te, a za nezapamćeno kratko vreme, (i  srećan sam zbog  toga jer je zbirka bolja) štampam još jednu 94.-te “Vradžbena boca” izlazi 95.-te a 99.-te nakon bombardovanja – “Bademi”… Sam sebi govorim  – ti izdaješ knjige svake apokaliptične godine!
„Žena sa 167 pesama“ – 1993.  – GIP „Prosveta“ – Sombor
„Apatrid“ – 1994. – „Dobra vest“ – Veternik
„Sporedni prilazi i noćni snimci“ – 1994. „KROVOVI“ – Sremski Karlovci
„Vradžbena boca“ -1995. „Karlovačka umetnička radionica“ – Sremski Karlovci
„Bademi, urbs“ – 1999.  „ Prometej“ – Novi Sad
I tako, bilo je par prijatnih iznenađenja kada su izlazile. Ali, skroz kroz jednu drugu stranu, ono kad te pitaju: „ Jaooo.. Pa jeste ovo vi napisali?“ –  A ti ono kao „ Jesam…“ , sa sve smajlijem. A sami autori su morali, ne samo da nadju pokrovitilje, već i piće i zakusku za zainteresovane na promocijama a ponekad i da plate recenzije. Na ovaj ili onaj način.
--dotkom
I tako bilo je par prijatnih iznenađenja, kada je to izašlo. Ali, skroz kroz jednu drugu stranu, ono kad te pitaju: „ Jaooo.. Pa jeste ovo vi napisali?“ – „ A ti ono kao „ Jesam…“ , sa sve smajlijem. Društvo književnika i Kulturni centar bi upisali još jednu dvojku ili, uz nešto sreće i tricu i podsetii na neplaćenu članarinu.
Gde se preselio svet pisanja?
Samo pretpostavljam, jer nisam 300% siguran, ali mislim da je jako mali broj ljudi koji pišu.  A one koji pišu na stari način, papir i olovka, nećeš  skoro ni videti. Ono što viđamo uglavnom je pisanje i objavljivanje na FB stranicama. Nemam ništa protiv, ali mislim da može biti opasno. Moji tekstovi su prolazili kroz pisaću mašinu po 30, 40 puta pa bih tek onda počeo da mislim da su blizu onome kako treba da izgledaju i šta treba da kažu. Sada je pritiskom na jedno dugme moguće obelodaniti bilo kakav intelektualno-emotivni svrabež. Treba pogledati statistiku Kulturnog centra iDKV -a  koliko je čega objavljeno, pošto su se puno kurčili… Karlovačke radionice isto. Odnosno Karlovačka umetnička radionica i ne postoji više. Žarko Dimić, koji je bio šef KUR-a, uspeo je da uđe u vrh karlovačkog arhiva i od tog momenta od Karlovačke Umetničke Radionice ostade samo skraćenica KUR.
Kako bi opisao svoje pisanje?
Ono što sam napisao to sam živeo, i živeo sam ono što sam pisao. Ili jednostavnije rečeno; kada bi  pitali „Šta je to ono što ti život daje?“ – moj odgovor bi bio „Umetnost i žene.“ Drugo nema. Dve stvari koje imaš od života.
Zašto pisati?
Umetnik ne stvara zato što može, već zato što mora, bio bi nesrećan inače.
mićović-dotkom

 
Kultura u Srbiji? Zvuči ko pitanje iz „Mućki“ pa opet, komentar?
Devedesetih je i bilo kakvih dešvanja, “Korak u 21 vek” i slične baljezgarije, a sada… Pazi nije to nikakav lament, kompletna kultura u Srbiji je otišla u tri mamine od kako je prošli predsednik rekao da daje 0% budžeta za film, ili ne znam, 1% za kulturu… Svi smo tretirani u ovom trenutku kao „ Ribarski savez“, bez uvrede na račun alasa, pa ako vam se peca, vi pecajte, vaša stvar.  I simfonijski orkestar grada Novog Sada mora da nosi svoje instrumente, koje su sami muzičari kupili, pa kad treba da sviraju u Beču, drndaju se busom strahujući za instrumente u bunkerima. Isto je kod društva književnika. Živih.
Nakon toliko godina, nova zbirka je ipak na pomolu?
“Četrdest kišnih dana u Limbu” je zbirka na mom blogu:
maglenon.blogspot.rs
Ima trenutno 43 naslova i velike izglede da se zaokruži na 50. Ostaće dotle u blogosferi. Počela , ne počela, eksplodirala je 2014. i evo Veliki prasak traje. Naprosto, ne dopušta da je završim. Inače je po mnogo čemu i za mene samog iznenađujuća knjiga. Jedva čekam da je ukoričimo i podelimo.
U to ime i u čast te zbirke:
mićović-dotkom-pogled

  JOJA

     

biće redaka

koje ćeš privoditi kraju

u lazuru

začete obdanice

beskorisne antene

na uleglom krovu

ostaće izlišne

raskriti zabati

ogoljeni

i kada imaš muda

i dovoljno sedih

mani ih

izmamljivaće

cigaru za cigarom

primoraće te da se znojiš

sa samoćom

starijom od sebe

nateraće te da zaplačeš

da bi se osvežio

za sledeću rundu

i nanovo se srozaš poražen

još grublje

ispričaj

neki davnašnji vic

veselim devojčicama

u lepršavim suknjicama

i šorcevima

odmahni trgovkinjama

koje rade nedeljom

i već dižu

tešku i bučnu rolo mrežu

prekoputa

spusti olovku

imaćeš onaj osećaj

pritisnutih prsa

uz rendgen ploču

iscediće te

zanemariti neutaživog

kao poroznu gromadu

kao

drugi put pali meteor

milenijumske žedji

još nisi izvalio šta hoće ? 

pusti svoju jazz kolekciju

tenor saksofon

Stanley T

Bjornstada

Pianology

& variations in C sharp minor

pazi kakav osmeh je sačuvala

službenica putnog osiguranja

poslušaj je –

Mislim

što je najvažnija

ta poezija

zar dobre sise

i duge noge

nisu važnije ?

i jesu

i za 20 e

na Kaćkom mostu

kakvo je njihovo nadahnuće

jesu li i oni grabili

oba dlana sebe

iz svakodnevice

da bi se ugledali

inače bi iščezli

rasuli se

jesu li

zahvatali iz močvare

da utole klepsidru

pusti sve

koji nemaju više zašto

da okreću peščanik

koji sami piju

rodjendansko vino

neka se oni

zajebavaju s lirikom

alhemičari derivata

laureati

šetanja kožurice samoispovedi

nemoj ti biti

toliko pogrešan

umetnost uspeva

na zamrlom življenju

kao

samonikli prkos

na otetom imanju

kao patetična proteza

za iznudjen udes

a

nije čak ni prečica

ni obećanje

ni oproštaj

ni izvinjenje

(Visited 73 times, 1 visits today)

Leave a Reply