Nepolitikin Zabavnik

U PROLAZU

“Paklena mašina sa zagasnutim plamenom” (Spec. izveštaj : POKOLGÉP – Velikogospojinski dani, Novi Bečej)

Stara stvar u Novom Bečeju, slava je na Gospojinu”, a kako se slava pretvorila u veliki i bitan događaj za sam grad, tako nas je odmah na ulasku u naselje dočekala improvizovana rampa sa naplatom ulaska. S obzirom na to da smo to veče došli uglavnom zbog koncerta, može se reći da je ovo prva prilika gde smo autom ušli na svirku. No, da ne dužim…

Pokolgép, u doslovnom prevodu Paklena Mašina (odnosno, mađarski izraz za bombu ručne izrade), bend je koji ove godine slavi 36 godina aktivnosti na sceni, a takođe i 33 godine od izlaska prvog hevi metal albuma u Mađarskoj- Totális Metal. Mislili biste da je bend koji je tako značajan za mađarsku hevi metal publiku (a bogami i za underground metal fanove generalno) uradio nešto povodom ovako bitnog jubileja? Bend koji je imao prilike da bude predgrupa Metallici i Motorheadu i to kad su, praktično, bili novajlije na sceni? Na žalost metal fanova, od odlaska originalnog frontmena Jožefa Kalapača i gitariste Lasla Nađufija iz benda početkom devedesetih (u to vreme osnovali bend Omen, obavezno čujte pesmu ”Vámpirváros”), bend kao da je počeo da se stidi svojih hevi metal korena; umesto toga, sve što smo imali da čujemo na narednim albumima je, u najboljem slučaju, sasvim solidni hard rok (usuđujem se da kažem- kao malo pojačani Skorpió), a u najgorem slučaju muzika koju lično zovem ”moto fest rok”, generična tezgaroška muzika za pijane bajkere i matorce sa repovima koji muvaju maloletnice po svirkama i klubovima. Sa sve baladama za dizanje upaljača u vis.

Sve to se itekako čulo na preksinoćnjem koncertu; lično sam sreo dosta ljudi koji su došli nadajući se da će bend, nekim čudom, svirati stvari poput ”Pokoli színjáték”, ”Gép-Induló”, ”Démon”, ”Metál az ész” i slično iz Kalapač-Nađufi ere benda. Kako sam se nadao, u lošu familiju sam se udao. Sve ono čega sam se plašio se obistinilo. Ni impozantna bina, rasveta i ozvučenje nisu mogli da sakriju razočarenje koje sam, u neku ruku, očekivao da ću doživeti, poznajući kurs benda poslednjih 28 godina. No, većina publike koja je bila prisutna sinoć ne bi se složila sa mnom – zapravo, na više pesama bilo je prisutno horsko pevanje, sa sve upaljačima i mobilnim telefonima u vazduhu. Ako imaju svoju vernu publiku koja ih i dalje prati – dobro za njih. Šteta je, pak, za tako značajan bend na mađarskoj sceni, da se sroza na nivo ispodprosečnih tezga bendova za roštiljijade ili olinjalih legendi koje neretko možemo videti na političkim i sličnim mitinzima. Za nas hevi metal zaluđenike, ostaju nam prva četiri albuma za koje, bez preterivanja, smatram da su svetski, s obzirom na okolnosti u kojima su nastali. Ljuti albumi na ljutu ranu razočarenja.   

tekst i fotografije : Mihajlo Janković

(Visited 79 times, 1 visits today)

Leave a Reply