Bila je godina 1990-ta i moj, 8 godina stariji brat, slavio je svoj 20-ti rođendan. Dvoje se raspravljalo oko deka šta je više za žurku, Billy Idol ili Pink Floyd, kad je neko treći preko njih gurnuo kasetu i iz zvučnika se zaorio “Roadhouse blues” sa Morrison Hotel albuma. Malo neobično, možda naopačke upoznavanje sa Doorsima, ali taj momenat nikad neću zaboraviti. Dvanaestogodišnjakinja se na smrt zaljubila u zvuk koji je čula. U taj glas, ludačke deonice na klavijaturama, pršteću gitaru i nestvarni bubanj. Posle je bilo teško naći bend koji će me, baš tako, ponovo osvojiti.
Godina je 2000-ta i preživeli članovi Doorsa napravili su reunion. Sticajem okolnosti bila sam relativno blizu i mogla sam otići da sam baš htela, ali nisam. Nekako mi je bilo izdajnički i nisam želela da kvarim sliku i pre svega osećaj koji nosim u sebi od onog prvog slušanja. Bilo mi je nekako napola lažno.
I na kraju, godine 2018-te, baš na rođendan Jima Morrisona, u moj grad došao je The Doors Alive, britanski tribjut bend.
Lepo sam sebi rekla da je ovo skroz “fejk” i spremila sam se da gledam predstavu.
Utisak:
Ulazila sam u dupke punu salu kad je grunulo crveno svetlo, i kad se pojavio on.
Ne, to nije bio Jim Morrison, ali je sigurno delovalo tako.
Ono što mi se baš dopalo je što sviraju na istim instrumentima na kojima je originalni bend svirao kad su bili na svom vrhuncu. Vintage Fender Rhodes Bass klavijatura, vintage Vox Continental klavijatura i vintage Gibson S.G gitara.
Ono što mi se još više dopalo je što su u pitanju vrsni muzičari koji umeju da koriste te instrumente na najbolji mogući način. Ono što mislim da je možda i najvažnije je što je pevač skinuo harizmatični vokal do tančina.
Penjala sam se na balkon i zaista imala osećaj da sam se vratila kroz vreme. Sam prostor, Mađarski Kulturni Centar “Petefi Šandor” u Novom Sadu, izgleda kao neki od klubova u kom su Doorsi svojevremeno nastupali, sa sve zavesicom iznad bine i starim reflektorima ispred iste. Zvuk je bio sjajan. Delom zbog samog prostora, delom zbog organizacije, a delom i zato što je bend uigran, usviran, naštiman i naštreban.
The Doors Alive jeste predstava. Verujem što je grad veći, mesto skuplje i publika brojnija da je i predstava autentičnija, jer ovo što je 08. decembra 2018-te godine nama upriličeno je dobra predstava i sjajna svirka.
Ovo je bio meddley koncerata sa sve ponovljenim greškama i falševima. Smejala sam se naglas na momente. Bilo je divno dok su mi oči bile zatvorene. Ali kad bi’ ih otvorila, svaki put bih se malo razočarala.
No, shvatam da sam ja verovatno baš zahtevni deo publike i da ima i onih kojima je sve bilo, što bi mladi rekli “u fulu”.
U svakom slučaju, lepo je što postoje i što oni koji vole, mogu da čuju taj zvuk šezdesetih uživo. Sigurna sam da uz malo šminke i kostima i izgledaju potpuno isto. Osvetljenje je kao i nekad, vrlo oskudno, mistično, pa se lica uglavnom ni ne vide.
U mom slučaju bila sam na dobro odsviranim People are strange, Spanish caravan, Light my fire, When the music’s over, Peace frog, Alabama song, Love street, itd., (srela brata) i čula neizbežni “Kraj” za kraj.
Tekst i foto : Ivana – JT
Leave a Reply