Nepolitikin Zabavnik

VINYL

Blues history: Fleetwood Mac (1967.-1970.)

piše : Dragan Uzelac

… Bili su predvodnici britanskog blues booma druge polovine šezdesetih godina dvadesetog veka, bili su, i ostali, najbolji beli blues bend, suva esencija jednostavnog muzičkog izraza i lirske prefinjenosti…

… Kada je legendarni američki blues gitarista, pevač i kompozitor BB King čuo kako zvuči gitara lidera benda Fleetwood mac, Petera Greena, u pesmi Need your love so bad, oduševljen, u svom lirskom maniru i nadahnuću izjavio je da nešto tako prijatno nikad ranije nije čuo

… Kada je daleke 1966. godine britanski gitaristički (blues) heroj Eric Clapton snimio kultni blues album Bluesbreakers- John Mayall(with EC) sa jednim od očeva britanskog bluesa – Johnom Mayallom, a potom hirovito napustio njegov sastav( radi osnivanja supergrupe Cream), kao njegova zamena pojavio se impresivni blues gitarista Peter Green. Uz malu pomoć bas gitariste Johna McViea i bubnjara Ansley Dunbara stvoreno je kratkotrajno moćno blues jezgro jedne od mnogih Mayallovih suštinskih postava druge polovine šezdesetih, kroz koje će proći mnogi vrhunski muzičari i talenti. 

    Britanski blues boom(pokret) hvatao je tih godina puni zamah( naslanjajući se na rad već pomenutih veličina, prethodnika – Claptona i Mayalla, pre svih, potom bendova poput the Yardbirds i the Animals i još jednog (pra)oca- Alexisa Kornera i njegov ključni, pionirski britanski blues bend- Blues incorporated, takođe rasadnik mnogih talenata…), doživevši kreativnu eksploziju u naredne tri-četiri godine i pritom odajući poštu nikad dovoljno priznatim američkim crnim veteranima bluesa poput Son Housea, Nehemiah Skip Jamesa, Mississippi John Hurta, Elmorea Jamesa i… mnogih, mnogih drugih velikana koji su svojim životima gradili priču zvanu blues, staru već tada skoro čitav vek… Pomenuta postava John Mayallovih Bluesbreakersa snimila je 1967.godine album A hard road, remek-delo britanske blues epopeje( prepun blues klasika kao A hard road, Dust my blues, the Same way, the Super-natural, Top of the hill, Someday after a while…)koji mnogi i dan-danas smatraju jednim od najboljih ostvarenja te čudesne epohe… Doprinos Petera Greena, jedne od najneobičnijih i najoriginalnijih pojava u istoriji rock and rolla bio je ogroman – kako svojim jedinstvenim gitarskim zvukom( na granici lirike), tako i pevačkim i kompozitorskim magičnim dodirom…

Rađanje legende – shake your moneymaker

    Nedugo zatim, na Greenovo mesto dolazi mladi, fantastični blues gitarista Mick Taylor (budući gitarista slavnih the Rolling Stones), a Green i basista McVie odlaze, u želji da osnuju vlastiti blues bend. U tome su im pomogli, pridružujući se novoosnovanoj grupi Fleetwod mac, sićušni pevač i slide gitarista Jeremy Spencer (snažno inspirisan blues legendom i kraljem slide gitare Elmoreom Jamesom) i jedan od bivših bubnjara Johna Mayalla- Mick Fleetwood. Ostatak priče o FM preliva se i prepliće unutar magične britanske blues Odiseje šezdesetih…

    Rani Fleetwood mac, oformljen kao bend u Londonu, debituje avgusta 1967. godine, u početku sa Bob Brunningom na bas gitari – njihov prvi singl bio je cover verzija pesma Elmorea Jamesa ,, I believe my time ain’t long“. U novembru 1967. godine bas gitarista benda postaje pomenuti John McVie, zamenivši Brunninga. Kao strastveni ljubitelji bluesa( Green je posebno cenio BB Kinga, dok je Spencer bio fasciniran Elmoreom Jamesom) FM kreću u proboj na britanskoj blues sceni u nastajanju i ekspanziji… Bend je ubrzo privukao veliko britansko sledbeništvo kao predvodnik rastućeg blues pokreta( uz recimo Chicken shack i Savoy Brown)…

    Prvi album benda, istoimeni, Fleetwood mac, objavljen februara 1968. godine donosi, pored ostalih pesama, cover verziju Jamesove Got to move i standard Shake your moneymaker. Pratnja albumu bio je izvanredni Greenov singl Black magic woman, jedan iz njegove kolekcije besmrtnih. Što se samog debi albuma tiče , ubrzo je dosegao vrhove muzičkih lestvica nizom blues numera, od kojih su neke već odavno čisti klasici bluesa. 

    Od dinamičnog, Greenovski impresivnog My heart beat like a hammer, esencije britanskog blues uzleta( 1967.-1970.), preko kristalne, rezantne, bolno iskrene i pročišćene Merry go round koja podrhtava od unutrašnje siline i ponire u dubinama duše svakog iskrenog bluzera, glasom, gitarom i bolom neponovljivog Greena, lepršave, usnom harmonikom potcrtane Long grey mare, nepretencioznošću oslobođene blues igrarije, zatim spiritualom i duhom prošlosti obojene, poniruće Hellround on my trail, u najboljem duhu crnačke duhovne tradicije i korena Afrike propuštenih kroz ,, tlo nove domovine“- Amerike, eksplozivnog standarda Shake your moneymaker koji ritmom i dinamičnim ,, revolucionarnim“ usklikom mrvi sve pred sobom, podižući tenziju do nivoa usijanja, južnoameričkim ritmom lepote, slobode, sete i lepršavosti prožete, čarobne Looking for somebody, esencijalnog blues standarda by FM koji silazi do najskrivenijih i najdubljih ponora duše, jeca, podrhtava i osmehuje se jezi zle sudbe i smrti, vibrirajuće No place to go, ritmički ponavljajuće i beskompromisne slike blues bola, njenog nastavka koji se pretapa lepršavim slajdom u melem na ranu u vidu My baby’s good to me , idilične FM vožnje nepreglednim setnim prostranstvima što veličaju tugu kao radost odbačenih, impresivne ,, južnjačke utehe“, melanholijom obojene I loved another woman, pesme koja odražava neizrecivi eho onih koji istinski vole, pate i raduju se životu, još jedne reskim slideom podvučene Cold black night koji sporim ritmom vozi, reže i prodire do srži lepote i tame, setne esencije radosti davanja the World keep on turning, minimalističke blue naracije i ritma koji rastače na sastavne delove sve što ste uzalud pokušali da sakupite i sastavite u konačnu celinu, sve do klizajući razarajuće Elmore Jamesove Got to move, prostire se nepregledno polje neočekivane fleetwoodovske debi blues odiseje, prepune duše, radosti življenja i ,, gubitništva“ koje vas kao ništa pre toga obogaćuje, čini mnogo boljim čovekom nego što zapravo i zaslužujete… Uronjen u čistokrvni duh crnačke mississippijevske Delta & Chicago blues tradicije, prvi album FM nikog ne ostavlja ravnodušnim… Pojavivši se naizgled niotkud, iz srca i duše onih koji istinski vole, pate, veruju, poklanjaju i nesebično druge čine sretnim, ne tražeći ništa zauzvrat, ovaj briljantni album ulazi u red  nezaobilaznih, krucijalnih dela jedne nestvarne epohe…

 

Nothing but the blues

    Svega šest meseci kasnije, avgusta 1968. godine, usledio je njihov drugi album- Mr wonderful neka vrsta omaža jednom od njihovih legendarnih uzora, Elmoreu Jamesu. Mr wonderful je predstavljao jedan od ključnih albuma blues-rock istorije – duh šezdesetih dobio je još jedno od svojih prelepih lica, tako produhovljenih, setnih, zanosnih, gotovo neizrecivih u svojoj lepršavoj blue poetičnosti i inventivnosti…

    Ključni britanski blues kvartet – Peter Green, Jeremy Spencer, John McVie i Mick Fleetwood stvorio je još jedno neponovljivo remek delo, temeljni, suštinski blues album, preplavljen iskrenim emocijama, britkošću, iskričavim deep blue nabojem, lirikom obespravljenih i skrajnutih, duhom jednog sveta koji ne priznaje laži, koristoljublje, licemerje, ispraznost, odsustvo duše i kvaliteta, onog nepotkupljivog u duši čoveka i istinskog umetnika…

    U bilo kom pravcu da pogledate ili oslušnete, srce će vas nepogrešivo odvesti u samo srce blues beata… Svet tuge koja ne poznaje poraz, patetiku ili bilo kakvu vrstu predaje izranja iz I’ve lost my baby – bilo da je u pitanju vokal, lepršavost rezantne slide gitare ili potmulost ritam sekcije, ne postoji ništa tako moćno kao zvuk FM bluesa što bi vam moglo odvući pažnju… Kotrljajući Rollin’ man odvodi vas nekim drugim, lepršavijim putevima ka srcu voljene žene, podrhtavajući u ritmu elmoreovske Dust my broom, ritmu metle koja čisti pred sobom sve nepotrebno i ružno… Potom upadate u kandže blues magije, poniruće deep melanholije Love that burns, esencije duše koja voli, pati i sagoreva na putu pročišćenja, vere u čistotu neizrecivog, večnog, nikad dosanjanog… Nastavljate da lepršate u stilu Stop messin’round, zatim još jedne spencerovski kotrljajuće Doctor Brown ili Need your love tonight, odajući poštu besmrtnom duhu Elmorea Jamesa i neuništivosti blues iskre, odajući poštu životu koji odražava čoveka kada se loše oseća… Iz smirenosti If you be my baby ulećete u pulsirajuću, trilirajuću Evenin’ boogie ili skakutavu , ništa manje ritmičnu Lazy poker blues… 

    Začarani blues-slide krug zatvara se još jednom elmorejamesovski obojenom blues putešestvijom – neočekivano, neosetno ste ponovo na početku beskrajno produhovljene i neuhvatljive blues storije, prošarane poetikom bola, besmrtnosti, radosti oivičene patnjom i utehom za unižene i naizgled poražene… Vrhunac ovog maestralnog albuma očituje se u ,, kadrovima“ potmulog, setnog blues ugođaja, unutar vanvremenske Trying so hard to forget, unutar pesme gde snaga reči prevazilazi samu sebe i otvara neslućene mogućnosti iskrene vere unutar besmrtnosti duše… Glas i usna harmonika jecaju, pate i vole onako kako samo naslutiti možemo kada iskreno i nesebično volimo i dajemo se u potpunosti… Bilo kakva sumnja u kvalitet i snagu benda FM ovim albumom je raspršena… Dostojan veličina poput Dixona, McKinley Morganfielda, Chester Burnetta ili mitskog Nehemiah Jamesa, album Mr wonderful muzički je odraz snage, lepote i besmrtnosti čiste ljudske duše, spremne da se davanjem i delenjem umnoži do u beskraj…

 

The original Fleetwood mac

    Krajem 1968. godine veličanstveni blues lirik i gitarski klasik – Peter Green  u bend dovodi još jednog gitaristu, mladog, harizmatičnog i talentovanog Dannyja Kirwana, stvorivši jedinstvenu prednju liniju od trojice gitarista( ujedno i tri vrsna kompozitora)… Sličnih primera, što se kvaliteta i kreativnog intenziteta tiče gotovo da nije bilo u istoriji rock and rolla, osim recimo u sjajnom trilingu briljantnih Lynyrd Skynyrd – Rossington, Collins, Gaines… Bile su to godine kreativnog vrhunca i vrhunca  prašenja benda u postavi sa Kirwanom… Negde u tom periodu nastali su i snimci od kojih je stvoren kultni FM album The Original Fleeetwood mac ( objavljen u Velikoj Britaniji tek 1971. godine, a u SAD tek 1976. godine…

    Drifting, pesma koja uvodi u album, otvara ovaj epski skup tihim prikradanjem, a potom gitarom seče, prodire do koske i otkida bujicu iskrenih emocija iz dubina srca. U suptilnom maniru ulazi u krvotok blues bića i osvaja dušu na prvo slušanje. Emocija koju prenosi moćni Peter Green, istinski vođa i kreativac, zaista je impresivna. Vožnja se nastavlja treperavim, radosnim tonovima Leaving town blues , kao u najboljoj tradiciji čikaških majstora, prelazeći neprimetno u energični, bugi-vugi pumpajući Watch out. Standardna šema, odsvirana više nego strasno raspiruje vatru i poziva na učešće u blues magiji.Autorski pečat Greena zadivljujuće je originalan i fascinira unutrašnjom snagom koje se nebi postideli ni najveći majstori.Zanat ispečen kod Mayalla brzo je doneo zrele plodove i uzdigao ga na pijedestal majstora-lidera. A fool no more razjeda iznutra prejakom dozom melanholije, bojom glasa i gitarskom umešnošću- pre svega lirskom toplinom i čistotom koja prosto prži. Mean old fireman odvodi slušaoca put iskonske Delte- glas i žice podrhtavaju u ritmu slajda, prefinjeno, stilski doterano i sa sigurnošću koja opušta dodatno sva čula. Slide Spencera ubrzava boogie style Can’t afford do it, energične dvominutne blues esencije. Instrumental Fleetwood mac eksponira opuštenost i sigurnost benda, uvodeći usnu harmoniku koja se jecajući nadopunjuje sa izvrsnim gitarskim solo deonicama.Sve je u pokretu, svaki nerv treperi emocijom koja se uzdiže iznad prolaznosti i nepotrebnih nemira. Relaksirajuća doza sete prožima Worried dream, cool atmosfera nepotrebne žurbe i apsolutnog prepuštanja čistom ugođaju, emociji, neizrecivom. Gitara nežno jeca, strepi, miluje dušu, opija, zavodi, pruža oslonac pun ljubavi i prijateljstva, i povlači se pred glasom koji dolazi iz pozadine melanholije. Na trenutak zaboravljate na sve nebitne i nepotrebne stvari- soba se ispunjava zvukom koji neprimetno prodire u svaku poru i budi lepotu čistog postojanja…

    Love that woman… prefinjena emocija, jednostavna kao iskrena ljubav i… uglavnom, ništa više što je neophodno. Slajd škripi i curi mi između prstiju, prosipa se po podu i kuhinji duše dok preslušavam ovaj esencijalni blues album- tu je Allow me one more show koji secira, minimalističkim dahom se uvlači pod kožu, intrigira i tanano poigrava na trpezi duhovnog izobilja… Sedam u voz, kupujem british blues kartu u jednom pravcu i odlazim tamo gde me srce vodi, nepogrešivo, uz genijalnu First train home… Ponestaje mi pravih reči za tu vrstu feelinga koji me sve vreme prožima fleetwoodovski… first train, first train hommmmmmmme…

Green in blue – something inside of me

    U trenutku kad je Ostrvo bilo zatečeno i zasenjeno blues boomom i njegovim predvodnicima, bendom Fleetwood mac, usmerenje nepredvidivog i čudesnog Greena počinje lagano da se udaljava od čistog bluesa. Već u januaru 1969. godine objavljen je Greenov iznenađujući hit singl – kontemplativni instrumental Albatross, miljama dalek od greenovskog magičnog blues dodira. A onda, da čudo bude još veće, u aprilu 1969. izlazi novi Greenov singl, vanvremenski setni pop klasik Man of the world, čudo melodičnosti, lirike, kosmičke tuge i iskonske lepote. Priča o Greenovim epskim klasičnim singlovima upotpunjena je u septembru 1969. ekstra hitom Oh well(dovoljno riffična za sve ukuse), kao i naredne, opraštajne godine pesmom Green manalishi… Njegovi problemi sa drogama, pre svega halucinogenom LSD i šizofrenijom  sve više su izbijali na površinu- početkom 1970. godine usledila je kulminacija drame…

    Ipak, pre nego što su stvari krenule u nekom drugom, komercijalnijem i nepredvidljivijem pravcu po Greena i bend FM, u vreme izlaska netipičnog singla Albatross, januara 1969. godine, grupa Fleetwood mac (pojačana novopridošlim Kirwanom) odlazi put Amerike( kolevke bluesa) i u Čikagu( njegovim slavnim Chess, blues studijima) snima još jedan klasični, dvostruki blues album Fleetwood mac in Chicago( Blues jam at Chess), sa veteranima američke blues scene. Bili su tu slavni Willie Dixon, Big Walter Horton, David Honeyboy Edwards, Otis Spann i Buddy Guy, sve same epske blues veličine, okupljene na izvanrednoj izdavačkoj blues etiketi – Blue horizon.

    Uronjen u blues tradiciju, propušten kroz FM moćni kreativni filter i osenčen esencijom američkih blues legendi, ovaj album isijava bit blues korena – samo za odabrane: srcem, dobrotom, sluhom i dušom… Bilo da vas ponese zvuk South Indiane, neizrecivi bol unutrašnje snage i lepote Last night koja se uzdiže iznad svih slabosti, prolaznosti i pitanja bez odgovora, postajući melemom za svakog ko ume da oseti, prenese i uzvisi se lepotom postojanja i patnje, bilo da  džemujete u Red hot jam fazonu, putujete lagano ka beskrajima neizrecivog poput Worlds in a tangle, ponirete melanholijom do same srži vlastitog bića kroz Someday soon baby ili inspirativni Hungry country girl, klizeći, otužni I held my baby last night, standardni blues roots- I got the blues ili Black jack blues, melanholičnu esenciju sveta zla, laži i uzdizanja na poniženju drugih, put vas vodi u samu srž jedne vanvremenske muzike i načina života…

    Moć duše, ljubavi, patnje i bluesa, filtrirani kroz bit gitare, glasa i usne harmonike koji diraju dušu u Drifting, Sugar mama ili bilo kojoj drugoj FM zvučnoj magiji ostaju na albumu FM in Chicago kao neizbrisivi otisci duše kojoj možete verovati, ostaju kao pozdrav prijatelja koji vas nikada neće izneveriti…

    Album Then play on predstavljao je opraštajni Greenov pozdrav svetu muzike, bluesa i FM magije kojom je obojio svet prethodnih nekoliko godina. On još jednom donosi jedinstven FM ugođaj, ovaj put oličen u čvrstoći standarda poput Oh well ili Rattlesnake shake… U svakom slučaju ne tako moćan album kao njegovi kultni prethodnici ili pak kao nizovi singlova i nezaobilaznih FM blues standarda poput Need your love so bad, The Big boat, The Sun is shining, Something inside of me ili Just the blues, kojih se nebi mogli postideti ni najveće legende blues scene u poslednjih vek i po, Then play on još jedan je moćan odsjaj čoveka tako jedinstvenog, kreativnog, virtuoznog i u svakom pogledu( pre svega duhovnom i umetničkom) veoma (nad)moćnog u svetu muzike… 

    U maju 1970. godine, zaveden sumnjom u sebe koju je izazvao pre svega njegov sve veći interes za religiju, Green najavljuje odluku da napušta Fleeetwod mac i da se povlači iz muzičke industrije… Singl Green Manalishi, objavljen neposredno nakon Greenove najave da odlazi označio je kraj jedne ere i kraj blues storije benda FM… Fleetwood mac su tada krenuli u nekom sasvim drugom, pop-rock pravcu (ostavši i dalje jedan od najvećih bendova u istoriji rok muzike)…

… Pre i posle Petera Greena i benda Fleetwood mac svet muzike, duše, bluesa i umetnosti, uopšte, nikada više nije bio isti… Nešto čudesno lepo, neobjašnjivo i neuhvatljivo obojilo je vlastitom magijom dušu sveta i zauvek ga izmenilo, osvetlivši ga greenovskom blue-lirikom iznutra…

    Oh well… Setih se na kraju divnih, dirljivih reči legendarnog Blues Boy Kinga sa početka ove skromne, hommage priče – pre Petera Greena i njegovih FM ništa tako prijatno nikada ranije nisam čuo… Oh well… kao da je bilo nekad…

 

 

(Visited 76 times, 1 visits today)

Leave a Reply