piše : Desya Lovorov
U mojoj okolini retko ko sluša, a još mu je manje poznat sastav Ultravox, sem mog ćaleta, srećom, koji mi je u amanet ostavio ploču “The Collection“, koja je upravo napunila 35 godina! Tu bih mogao i da pomenem i strica Sinišu, osvedočenog audiofila, naročito što se koncertnih izdanja tiče. Da ništa nije slučajno, malo istoriografije nije na odmet, i red je da kažem koju o bendu koji je uticao poprilično na moj muzički ukus, iako se to na prvi pogled ne vidi, a to nije slučaj samo sa Ultravoxom. Sam bend je imao nekoliko faza od početka sedamdesetih godina XX veka, ponekad i viška uzvičnika u imenu ili drukčije ime u početnim inkarnacijama benda, manje-više uspešne albume i broj članova, ali i hitove koji su, nekako, završavali i na top-listama. Međutim, uvek su prebivali u opskurnosti, a čini mi se da je to tako i danas. Njihov značaj je, barem po mom mišljenju nemerljiv, naročito kada je za “kormilom” benda bio Midge Ure, koji je zapravo i doveo Ultravox na mesto na kom je danas.
Raniji pokušaji koketiranja sa glam-rockom (Tiger Lily), po mom mišljenju previše usiljenim punkom, koji je u tom periodu počinjao da bude u trendu i dosadan, daleko i od naših SFRJ prilika, a Pistolsi polako završavali svoj posao na sceni (Ultravox!), sve dok se bogovi syntha nisu odlučili da ukrste dva puta: poslednji album (tačnije, poslednja pesma na albumu) sa Johnom Foxxom i tvorcem Ultravox! koncepta i pojava jednog od prvih glasnogovornika nadolazećeg New Romantics pokreta (žanrovski gledano, synthpop), Visage (“Fade to Grey”, ko ne zna ovu stvar…), u kom je bio Midge Ure. Bogovi na zemlji u vidu urednika diskografskih kuća nisu bili zadovoljni učinkom Ultravox!-a, a ni Foxx sa konceptom i prodajom pomenutog albuma “Systems of Romance“, iako ga je producirao čovek koji je radio u studiju sa Kraftwerkom, Koni Plank. Zatvarajuća “Hiroshima Mon Amour“, nazvana po istoimenom slatkastom filmu je bila inicijalna kapisla da nastupi era “klasične” postave Ultravox-a, koja je sasvim tiho krenula u istraživanje novih voda, sa poprilično tihom, setnom pesmom “Vienna“.
Sada već klasik, stičem utisak da ljudi nisu mnogo marili za takav gotovo ambijentalni pristup i “hladne” synth ove, koji su savršeno dočaravali atmosferu raskošnog Beča, uz prilično ‘beznadežnu’ poeziju, sličnoj romantizmu u književnom smislu, uz svakako primetljive “pop” momente za razliku od coldwave bendova kao što je Kirlian Camera, na primer, koji su duboko u senci. Taj ‘bol’ je bio očigledan, i savršeno je pristajao uz potonje albume koje je izdavao Ultravox, ali i mnogi drugi koji su uporedo razvijali ogromnu našminkanu i natapiranu tvorevinu New Romantics.
Iako se taj pokret vezuje za druge bendove, ili se meni tako čini, stvarnost je da su upravo ti rani radovi Ultravoxa, na čelu sa Ureom zapravo oblikovali ceo pokret i dali savršen ‘recept’ za novoromantičarsku pesmu – synth deonice koje lede krv u žilama, “nervozna”, distorzirana gitara koja to duguje bendovima kao što su Bauhaus i Joy Division i ritam(-mašina) koji unosi još veći nemir u nogama, a plače ti se (u mraku). Moj fokus što se Ultravoxa tiče jeste već pomenuta kompilacija, iako su im i albumi odakle su skinuti singlovi, priča za sebe, naročito “Vienna” iz 1980. godine. Imali su i mali povratak na scenu sa albumom “Brilliant!” iz 2012. godine, ali to jednostavno nije bilo to, i uporedio bih situaciju sa sličnim potezom Bauhausa sa “Go Away White” iz 2008. godine – mlaki, gotovo ledeni prijem publike i kritičara, fanovi razočarani, među njima i ja, gde ćeš gore… Svaka pesma iz “kolekcije” je obeležila različite godine mog sazrevanja u životnom i muzičkom smislu, pošto sam neke pesme čuo i ranije. Oni u liričkom smislu nude mnogo toga, od sirovih, gotovo plastično objašnjenih emocija do filozofskih stavova o životu i smrti, a boga mi i kritiku totalitarnih režima (!), samo što to niko nije primetio pored “Dancing with Tears in my Eyes“, uz koju se njišeš u ritmu i gušiš se u potocima suza koje ti mrljaju ajlajner (nisam ljubitelj šminkanja, svakako).
Sa muzikom je mnogo lakše, i pored toga što drugi bendovi imaju i bolje synth deonice iz tog perioda (OMD), i imaju “jače” gitare (Duran Duran, da, arena rock, bla-bla), opet je Ultravox prijemčiviji od npr. A Flock Of Seagulls, koji su “nerd” faktor u New Romantics-u – sve ih podjednako volim poslušati i imam MOJE ploče, a suština je da je Ultravox zapravo u sredini svega, kao epicentar, nisu savršeni, već u sebi imaju te elemente dotične muzičke ere koji mi se dopadaju, sabrane na jednom mestu. Pogledom na listu pesama, biće vam jasno o čemu pričam: “Dancing with Tears in My Eyes”, “Hymn”, “The Thin Wall”, “The Voice”, “Vienna”, “Passing Strangers”, “Sleepwalk” “Reap the Wild Wind”, “All Stood Still”, “Visions in Blue”, “We Came to Dance”, “One Small Day”, “Love’s Great Adventure”, “Lament” Sve su mi podjednako drage, ali moram istaći “Hymn” sa nekom čudnom naznakom da će se pojaviti power metal koji je u fazonu ‘Thy Kingdom come‘ (uzgred, postoji odlična obrada ove pesme heavy sastava EDGUY, prim. ured.) i u glavi mi uvek neka kruna i mač dok slušam, jebem li ga. Refren od “The Voice” mi je dugo vremena bio melodija na telefonu kada me neko poziva, što govori da je ona u samom vrhu, jednostavno, od prve do poslednje sekunde znaš da su oni u pitanju.
https://www.youtube.com/watch?v=MXyxsp5zlCo
Malo agresivnije “Sleepwalk” i “All stood still” (antitotalitaristička). Ova potonja u sebi ima i reggae deonicu koja se urušava u synthar solo, fenomenalno. “One Small Day” i “Love’s Great Adventure” su “šlag na tortu” što se mog izbora tiče, jer imaju prelepe synth deonice, i mnogo su opuštenije atmosfere. Preporučujem Ureov Ultravox od srca, jer ćete čuti kvalitetni amalgam synthpop-a sa Novim talasom, sa zidovima syntha, pratećim gitarama i jednostavne, ali ne i banalne tekstove.
Leave a Reply