Nepolitikin Zabavnik

Život

3 Metera somota…

threesome

Život počinje u … startu, i u stavu. Život krene čim se rodiš. Čim si se kao spermatozoid izborio da ti budeš taj, od nekoliko milijardi, koji će postati čovek. Tad počinje život.

Godine kasnije služe samo kao podsetnik koliko ti je vremena još preostalo… A vreme? Umemo li ga ceniti? Pa baš i ne. Mislimo da je vreme novac. Je li? Osvrnite se malo oko sebe i pokušajte da izbrojite sve koje poznajete na ovaj ili onaj način, a da su prešli trideset godina života i još uvek nisu u nekoj ozbiljnijoj vezi. Neki je čak nikad nisu imali. Pol je nebitan.

Mislimo kako se sve ubrzalo, što je donekle i tačno. Protok informacija je učinio da se sada mnogi poslovi završavaju desetinama puta brže nego samo pre pedeset godina. Isto tako i društvo u kome živimo, brže apsorbuje sve novine koje dolaze iz svih delova sveta, mada smo i dalje najviše okrenuti ka zapadu. Jesu li to samo neke stare navike ili je to lična odluka pojedinca, na kraju postaje suvišno pitanje. Ono što jeste bitno i što utiče na naš opšte ubrzani ritam života, jesu stvari koje prihvatamo i usvajamo kao deo svog kulturološkog nasleđa. U isto vreme svoje pravo istorijsko nasleđe lagano, a neretko i sa obe noge, gledamo da što pre gurnemo „pod tepih“, kako bi se dokazali doraslim svemu onome o čemu smo do juče tek znali po nešto, ili gotovo ništa. 

Pošto lično poznajem dovoljan broj persona koje su iz raznih razloga i dalje „samci“, a neki su već pregazili i četrdesetu, dozvoljavam sebi da se upitam zašto je to tako.

Ako krenemo od muškaraca, sa čim se feministkinje neće složiti, ali i o njima će biti po koja reč kasnije, pošto sam kao autor ovog teksta muškog pola, počinjem upravo onima koje smatram da bolje poznajem i donekle razumem. Generacija kojoj pripada ova populacija ljudi je većinom počela da sazreva ili je sazrevala tokom bivših ratova na ovim prostorima. Frustracija, nemaština, neizvesnost i, pre svega, jedno izgubljeno poverenje u dobru stranu čovečanstva su i kod muškaraca i kod žena stvorile određene „odbrambene zidove“ od spoljnih uticaja. Muškarci su se našli u raznim situacijama, od onih neispunjenih snova, preko onih čije su snove uništili novi sistemi vrednosti koji su „pojeli“ iste, na kojima su pojedinci rasli, preko isfrustriranih mladića i one ekipe koja za sve „ima vremena“. Poznajete sigurno dobrostojeće momke, iako nisu više mladići, koji, iako imaju dobro plaćen posao, pa im se na to nakalemi i da su nasledili neku nekretninu od roditelja, voze kola za koja mnogi misle da su preskupa, iako je u stvari ovde platežna moć neverovatno mala, i  dalje žive sami. Eventualno sa roditeljima ili u nekom drugom obliku porodične zajednice.

Pored njih isto tako stoje i oni koji su se ceo život borili da izgrade neku karijeru, završavali studije, postdiplomske, doktorate…  Kao i oni koji nisu otišli dalje od osnovnog obrazovanja i završili su kao obični radnici, majstori, zanatlije. Nemojte misliti da je ičiji posao manje vredan. Kada čovek radi ono što voli, onda nije bitno čime se bavi. Bio on vodoinstalater, advokat, kelner, vojnik, činovnik… Činjenica ostaje da dok su oni gradili karijere, kuće, snove i vodili život „kao da sutra ne postoji“, generacija devojaka koja bi sada trebala da postanu deo njihovog života, već su se poudavale, odselile, rodile decu i imaju jedan totalno drugačiji život, a sa njim i pogled na svet. U međuvremenu, stasali su neki novi klinci, koji više nisu ni klinci, ni mali, već ozbiljni mužjaci. Oni vešto zauzimaju svoje mesto u društvu, svesni brzine promena, nesputani moralnim dilemama, donekle i bezobrazni u celom tom stavu, ali potpuno realni da su neka pravila davno promenjena i da, ako nešto želiš da osvojiš, to neće samo pasti u krilo. Zato se oni beskrupulozno bore i penju na društvenoj lestvici, potiskujući starije mužjake u stranu.

Ova starija ekipa, opet, da li zbog straha da će izgubiti komfor koji je sebi napravila na lažnim steroidima sreće ili iz straha da neće ispuniti zadata očekivanja, čije su norme sami sebi postavili gledajući televiziju ili onanišući po društvenim mrežama, na kraju izlaska u grad, ako do toga uopšte i dođe, odlazi isto kao i ona prva. Najčešće sama, a još češće i bez ikakvog novog ostvarenog kontakta, a kamoli sa brojem telefona. Nebrojeno puta mi se dogodilo da se rastajem sa nekim drugarima posle izlaska i kada ih raspoložen pitam jesu li za „još po jednu“ da  završimo veče, oni već imaju spremljene izgovore o glavobolji, mrzovolji, obavezama koje ne postoje ili su stvarne, ali mizerne, mestima koja su se promenila pa ne žele tamo da idu (kao da su to jedina mesta u gradu, a ne na planeti), i tako dok ih ne pustim da sami sebe uvere kako su uspeli da me slažu svojim razlogom, iako mi je razlog njihovog ćutanja vrlo jasan. Ja ću doći kući gde će me sačekati supruga i dete, moja mala komuna. A oni će leći sami u hladan krevet, kao u grob. Ali i tu su sami krivi. Koju god bih žensku skupinu od par devojaka, u tom izlasku primetio i  predložio da častimo pićem ili tražio neki način da im se približimo; ili su premlade, prestare, udavače, drolje, sponzoruše , itd…  Istina je u stvari da po naški rečeno : „Rđavom k…. i dlaka smeta“.

Onda dođemo i do žena.

Obično sve krene od roditelja. Ne uvek, ali u našoj sredini koja misli da je uspela da isprati svetski liberalne stavove zaboravljamo da živimo u zemlji penzionera, ako se uzme prosek godina. Dakle, takvi su mahom i pogledi na svet. Pa počnu sa tim da moraš biti dobra, učiti, naći sebi dobrog, lepog i pametnog momka. Poželjno je, i više nego potrebno, da je iz dobrostojeće familije, a, naročito, da ima dovoljno diploma da ne može da joj parira ili da su, bar, jednaki po tom pitanju. Tako neke jure studije i grade karijere i posle tridesete, a neke druge se upuštaju u veze sa gorepomenutim muškim rodom, ali onom vrstom koja ne haje za vezu, a kamoli brak, već traži kratkotrajno zadovoljstvo da bi se osećala mlađe, i dok one čekaju svojih pet minuta, prođe i po pet godina, a da se ništa ne dogodi. Dok se osvrnu, već ih zadirkuju da su baba – devojke… Na kraju, imamo i onu vrstu žena koje su sam život i okolnosti pod kojima su stasavale, naučile samo da što manje poštuju sebe, svoj izgled i rad. Nagomilani kompleksi i strahovi ih na kraju odvedu u neku od krajnosti. Šipke u striptiz baru ili one za koju se drže u autobusu vraćajući se kući sa bilo kakvog posla, pogleda uprtog kroz prozor busa u put koji prolazi poput njihovog života.

„Biološki sat“, koji svaka žena , čini mi se, oseća mnogo bolje i razume od bilo kog muškarca, svakoj pokazuje dan za danom da je vremena sve manje. Živci se istanjuju, strpljenje nestaje. One koje su uspele da izgrade neku karijeru, sada su u velikom zaostatku jer ma koliko novca potrošile na podmlađivanje, nikakvim čarobnim štapićem ne mogu deset i više godina, mlađu „konkurenciju“ da uklone sa puta. A sve što sam pomenuo za mlađu generaciju muškaraca, manje – više važi i za žene. Tu imamo i gorepomenute feministkinje. One lobiraju konstantno, pa tako dobijamo otužne „ženske večeri i izlaske“, brak, kao najgoru nuspojavu u životu, i dete, kao preveliku obavezu u apokaliptičnom svetu koji dolazi. Braneći svoje stavove, tako liberalne i otvorenih shvatanja, u stanju su da svoje stavove brane grčevito, pa čak i agresivno. Pritom, svaka žena koja se nađe pored njih, a ostvarila se kao majka i supruga, za njih je manje vredna, čak glupa, jer je dozvolila sebi da joj takve stvari pored braka, veze ili deteta ugroze njihovu teško izvojevanu „slobodu“.

One nesigurnije ih prate, dok i same ne počnu da razmišljaju na sličan način ili dok se u njima ne probudi tolika mržnja, da počnu da se preispituju kog su seksualnog opredeljenja. Naravno, imamo i one koje misle da još uvek ima vremena, al’ gle čuda! Momci koji bi sad mogli da im budu partneri, već su sebi pronašli srodnu dušu, stvorili nekakvo gnezdo u koje se vraćaju i bez obzira na količinu flerta, uredno se javljaju na telefon kada ih zovne supruga. Ili su samci poput njih, ali ne bi da im iko ulazi u njihovu samoću i zvoca, jer za zvocanje je zadužena mama, a za nipodaštavanje tata…  Roditelji su već izgubili sve nade. Sad su dobri i oni koje su nazivali propalicama od kojih neće biti ništa. Ali zato su tu putovanja, druženja, nezaboravni odmori koje umesto poljubaca pamte po broju lajkova sa društvenih mreža kada se fotografijom pohvale mestima koje su obišle, događajima kojima su prisustvovale i, naravno, neverovatnim frizerom kog su otkrile da radi u gradu.

Naposletku, mali je broj onih oba pola koji se odluče da svoj život provedu kao vukovi samotnjaci. Njihovi razlozi ostaju nedokučivi svima, ali ćete njih najmanje čuti i da kukaju i da napadaju druge zbog svojih odluka u životu. Oni su već pronašli svoj put i spremni su na to. Tako u miru sa sobom spremni su skoro na sve. Ali, kao što rekoh, broj takvih persona je mizeran naspram svih maski koje bivaju odbačene svaki dan kada kada se on ili ona spremajući za izlazak iz svog „habitusa“, pogledaju u ogledalo i stave novu.

 

„Tri metera somota,

zar te nije sramota,

da ti ljubiš mladog momka?

Matora devojka!

A i momci matori,

baš su pravi zlotvori,

di uvate cure mlade.

Pa im svašta rade…”

 

Stara narodna vojvođanska pesma

 

Sve fotografije preuzete sa interneta

(Visited 19 times, 1 visits today)

5 Comments

  1. Анђа

    Баш о овоме размишљам ових дана. Делује да што свет више иде напред, постиже се управо супротно… затупљујемо се и упропашћавамо константно, па онда плачемо зато што је прошло толико времена а нама треба неко. Због горенаведених мушкараца и горенаведених жена, девојке као ја на крају остају саме. Паметна сам и лепа. Брижна сам. Али свако мало останем сама. Оваквих је још много. Завршила сам школе које сам хтела, запослила се где сам хтела, каријериста нисам, где је сад тај брак? Где су деца? Ионако тешко могу затруднети а време тече и тече… а тај човек који ми је потребан да бих била потпуна тренутно или јури клинке около, или јури напредак и губи се у послу… Ако се негде изјадам на то, испадам заостала, кажу коме данас треба брак и пород, а мени као жени треба! Треба ми сигурност и љубав и радост у кући. Феминизам да не помињем, он нас је довде и довео. Уместо да будемо једнаки, сада живи свако за себе јер жене мисле да су тако јаче и уклањају све женске особине а попримају мушке. А мушкарци мисле да су данас све жене исте… и одлази се у неку крајност из које нас ускоро ништа неће извући.

    • postman

      Poštovana gđice, Anđo, ne gubite nadu i ne slušajte one koji vam staju na put. Hrabro napred i u lov! Neobazirite se na zlurade komentare. Slušajte svoje srce. Sve najbolje pa da nam se uskoro javite kao gospođa Anđa. Hvala na komentaru i sve najbolje!

      • Анђа

        Хвала на дивним речима и жељама! Овако би сви требало да се бодримо и поштујемо и живот би био лакши. Све најбоље и вама и надам се да ћу читати још оваквих ствари, нисмо сами. Одох у лов 🙂

  2. Samo napred naće se neko ko vas poštuje i voli…Ne gubite nadu !!!

  3. Ne izgledam ništa posebno, zapravo sam se zapustila od kako je pre sedam godina preminuo moj dečko.
    Sada pokušavam lagano da se sređujem, međutim..i kada se sredim i budem ok, jer nikada nisam želela da budem fensi i tip top..šta dalje..A vreme prolazi, biološki satić je davno otkucao 12.05.
    Uopšte ne vidim izlaz, a plašim se samoće…

    Depresivno zvuči, ali ne može drugačije…

Leave a Reply