Nepolitikin Zabavnik

Život

Čudo od komunikacije

Jedne kišne večeri…

Pre godinu dana, krenuo sam nekud iz svog stana. Kroz staklena vrata sam uočio tamnoputog mladića kako je stajao licem ka prizemlju, možda je čekao nekog da siđe po njega ili da izađe sa njim. Pritisnuo je dirku za interfon i činilo se da je to uradio ne samo jednom. Prolazeći pored njega sam zamrmljao: “Zdravo”, uobičajeno dok srećem nepoznate kod stepeništa, mada je u mom slučaju sasvim očekivano da mi ponekad ne uzvrate pozdrav jer zvučim kao da govorim francuski, a bilo bi mi inače neprijatno da uopšte ne pozdravljam. Još nisam uveliko napustio zgradu kada mi je isti mladić u znak obraćanja potapšao leđa ispod ramena, dvaput u jednoj emisiji. To me je začas podstaklo na jednu od naročitih stvari društvene prirode koje se rado sećam. Okrenuo sam se u njegovom pravcu i stao. Kako sam pratio to što je hteo da kaže ili upita, on je uz nelagodno treptanje očiju počeo da gestikuliše rukama kao da se time borio u otklanjanju govornoj smetnji. Pošto razgovor nije sadržavao ni približne veze sa jezikom znakova gluvih, a napolju je nedavno pala mrkla noć, uključujući i ostalo, pomislio sam da je možda pripit kao letva. Nikako ga nisam uspevao razumeti. Primetio sam da je bio predusretljiv, a ja sam samo znao da mi se žurilo negde. I zato sam reagovao tako što sam ga prekinuo kazavši da ne čujem i zatim se dao koracima. On je samo ćutao kao da je zbog mog odustajanja i dalje piljeći upravo primio udarac ili tako nešto. Mokar kao miš. U pogledu sličnih situacija koje su mi česte, on je bio tačno kao ja. Ali, uvek uz kišobran, izračunato u svemu, naravno. Osećao sam se izuzetno bezveze, to jest bio sam pod utiskom da je on ostao nedorečen sa moje strane tek onako. Već se “oglasio” još jednom i opet mi nije ništa bilo jasno, zanemario sam ga. I zaboravio nakon što sam se prečicom isključio sa bulevara, i to potpuno čim je dosadna kiša počela žešće da sipi. Do idućeg susreta.

Pre par meseca sam video mladića koji me je bio zvao sleđa, na stepenicama. Ja sam se penjao, a on je silazio. Tom prilikom sam nosio punu kesu namirnica, verovatno nije tada radio lift ili sam se po savetu doktora rekreirao posle duge šetnje, ne znam više. On me je vidno odmah prepoznao, a skoro i ja njega. Tiho i prekorno sam ga pozdravio. Mladić se zaustavio na stepeniku i samo je gledao bez reči. Kao da je opet hteo da mi pokaže nešto, ali nije. Na stoički način je delovao radoznalo. Valjda je hteo da prosi za hranu pošto sam po njegovoj tamnoj koži zaključio da je Rom. Čim sam skrenuo na međuspratu, pogledom sam ga pratio odozgo i video kako je vrteo glavom i onda nastavio put. Čudno, rekao sam u sebi, ali ništa zato…

I na kraju, pre nekoliko dana, dok sam čekao lift u prizemlju, pojavio se isti on kada je ušao u zgradu. Zastao je da i on ide liftom, a pre toga mi je lepo rekao: “Zdravo!”

 
35420_1513395037666_7697121_n
 
Tekst: Dushan Austoyich

(Visited 23 times, 1 visits today)

1 Comment

  1. Dushan Austoyich

    Taman objavljeno na moj rođendan. 😉

Leave a Reply