Zove se Milan…Skejter. To je dovoljno, kaže.
Svaki dan je ovde, ispred SNP-a ili u Parku (Limanskom).Kako se dogovore.Uglavnom čekaju da se skupi njih četvorica- petorica.Ako ih ima manje od tog broja nije mu zanimljivo. Znaju da ostanu po ceo dan skejtujući i izvodeći razne vratolomije. Ponekad odu, kako kaže i do Beograda pa tamo u Skejt parku pokazuju Beograđanima šta znaju i koliko su naučili.Povrede su retke i ako se dese nisu teške, mada mora da prizna da je par puta dolazila i Hitna Pomoć, zbog neopreznosti ili loše sreće ili jednostavno nedostatka veštine.
Ponekad ih teraju odavde, ne daju im da budu ispred Pozorišta, kažu im kako imaju svoj Skejt park, ali oni vole da voze baš tu, isključivo zbog stepenica, koje im daju neke nove mogučnosti, za nove trikove, nove elemente koje treba uvežbati.Ti što ih teraju ponekad budu istrajni, pa dođe i policija.Milan kaže kako ih ni ne upišu više, samo rasteraju, ali se grupa vrati, kasnije ili sutra.
U njegovom društvu ih ima sedam-osam stalnih i još nekoliko povremenih kojima je skejt i hobi i ljubav.Ne dođu uvek svi zbog obaveza, jer ima tu i učenika, studenata…Milan, recimo radi…
Ne voze se isključivo, nekoliko njih poseduje već zavidni nivo veštine, pa vežbaju razne trikove, skokove, preskoke, gepove, okrete…Milan se ponekad otisne pa napravi poveći krug po gradu, ali na kraju, uvek završi sa društvom ovde ispred Pozorišta ili u Limanskom parku.
Kad smo naišli, svoje vratolomije su izvodili Miloš Ačanski i Stefan Radić, koji su sa njim već pet-šest godina i zaista su dosta dobri, znaju puno toga, a Elmir i Nikola Petrović su takoreći, još amateri i pred njima je još dugo vežbanja da bi dostigli potreban nivo veštine. Milanu i ekipi se desi da slome dasku, ali za rezervu uvek mora biti, makar i ne jeli i ne pili ništa danima.
Ako se desi da vidite ove mlade ljude baš ovde, ispred SNP-a, nemojte ih terati, psovati…Ta daska sa točkovima je njihov najbolji drug i skejt im je jedna vrsta ventila u ovim, groznim vremenima.
Leave a Reply