Začet na Istri, rođen u Mariboru, iz mešovitog je braka Makedonke i Srbijanca. Oženio je Bosanku, živi u Vojvodini, lenj je da ode do Crne Gore. Potiče iz vojne porodice, naočit je i razborit, sklon porocima.
Uvek je tu za komšiju, spreman da pomogne.
- Komšija, može pomoć, samo da unesemo veš mašinu?
– Naravno komšija!
– Hvala.
– Nema na čemu.
– Kako nema?
– Ma nema, šta ima..
– Ma kako šta ima, nemoj zajebavati komšija…
– Nemoj ti mene, znaš!
– Ako ćeš tako pomagati, bolje da te nisam ni zvao!
– Ma slušaj ti…
Zatim kreće razmena teških reči, a potom i šaka. Nakon nesporazuma, odlaze na sud da tuže jedan drugog, posle ročišta idu u bolnicu na previjanje glava, a kasnije i do kafane, da razmisle, zaborave, ismeju se i isplaču.
Kazaljke na zidnom satu nije navio od kada je kupio mobilni i vreme je za njega, tada, stalo. Za Jugoslovena je odavno prošla ponoć, ali nikako da svane. Zarobljen između dve kazaljke čeka kraj vremena, zatvorenih očiju, ljut na sebe, pretvoren u mit…
Goran Đerić
još dobrih priča na : www.mrdjodjo.blogspot.com
Leave a Reply